LJEKOVITO BILJE

 LJEKOVITO BILJE - UVOD

---

U elementarnom stvarnom sastavu nema nikakve razlike između živog i neživog svijeta, između žive i nežive prirode. Ni biljni ni životinjski organizam ne sadrži u sebi nijedan elemenat koji ne bismo našli i u neživoj prirodi, na površini Zemlje. Zato i možemo reći da između ta dva svijeta postoji tvarno jedinstvo. Materija koja ih izgrađuje svugdje je ista. Razlika je samo u organizaciji te materije. U tijelu biljke i životinje (pa tako i u tijelu čovjeka) ta se organizacija nalazi na najvišem stupnju. Zato u tijelu živih bića, pogotovo u onim dijelovima na koje su vezane pojave života, nalazimo takve oblike materije kakvih danas ne nalazimo više nigdje u neživoj prirodi, izvan žive stanice kao elementarnog dijela svakog organizma. Takvih oblika materije nije bilo ni ranije, u vrijeme kada još nisu postojala živa bića, koja jedina imaju, uz određenu strukturu, i vrlo složen kemijski sastav. Možemo samo pretpostaviti da su i prije postanka organizirane stanice postojali samo začeci tih složenih oblika materije, vrlo jednostavni spojevi s ugljikom i dušikom, nastali kao rezultat određenih fizičkih procesa u tadašnjem neživom svijetu. Prijelaz od tih spojeva do organizirane žive tvari s već vrlo složenim organskim spojevima bio je sigurno vrlo dug i mogao se odvijati samo u sredini koja je bila drukčija nego što je ova današnja. Zato u sadašnjim uvjetima neživog svijeta takav prijelaz nije ni moguć. Danas te složene organske tvari kao najsavršeniji oblici materije mogu nastajati i dalje se razvijati samo u organiziranim živim bićima, bez obzira na to da li se ona nalaze na nižem ili na višem stupnju razvitka. Te se tvari samo reprodukcijom stalno obnavljaju i u evoluciji dalje usavršavaju. No u toj samo reprodukciji postoji velika razlika između biljnih i životinjskih organizma. Već sama činjenica da je materija neuništiva, da jedan oblik materije prelazi u drugi, i da prema tome, postoji neprekidan opticaj materije u prirodi, nužno pretpostavlja potrebu stalnog priliva elementarnih tvari u organizam bar jedne skupine živih bića. Bez veze s okolnim neživim svijetom, kao ogromnim izvorom građevnog materijala koji je potreban bilo u kojem obliku ili količini, ne bi se moglo razviti ni dalje održavati ni jedno živo biće. U iskorištavanju tog izvora nežive materije jedino su biljke (i to ne sve, već samo one koje imaju biljno zelenilo ili njemu sličnu boju) neposredne i primarne. Samo ove tzv. autotrofne biljke mogu, u vrlo složenim životnim procesima, ugrađivati elementarne tvari, kao sastavne dijelove nežive prirode, u svoje tijelo, izgrađujući pri tome najsloženije organske spojeve, u prvome redu ugljične hidrate i bjelančevine. Analizom biljnog odnosno životinjskog tijela možemo lako ustanoviti da se u njihovim najsloženijim tvarima nalaze spojevi s ugljikom koji u neživoj prirodi nalazimo slobodnog samo u obliku ugljičnog dioksida (C02). Od tog elementarnog spoja do najsloženijih spojeva s ugljikom (ugljičnih hidrata) vrlo je dug i složen put. Prevaljuje ga jedino biljka.

Samo zelena, autotrofna biljka može, s pomoću sunčane energije, preraditi CO2 i ugraditi ga u one složene i primarne biljne tvari koje ujedno predstavljaju izvorni materijalza postanak najrazličitijih organskih spojeva, tako svojstvenih biljnim organizmima.Iz tih se izvornih materijala dobiva i energija potrebna ne samo za život biljne nego i zaživot životinjske stanice. Raznovrsnost toga materijala, i to ne samo u kemijskom nego iu funkcionalnom pogledu, omogućuje njegovo iskorištavanje ne samo od strane biljke veći od strane životinje, pa i čovjeka. U obliku hrane taj materijal pretežnim dijelom služiza razvitak svih ostalih živih bića koja su heterotrofnog načina života. Samo od tih biljnihtvari mogu životinja i čovjek izgraditi svoje tijelo. Tvari koje izgrađuju njihovo tijelopredstavljaju samo nadgradnju već gotovih organskih spojeva biljnog porijekla. Pa iu slučajevima kada se životinje i čovjek hrane sirovinama životinjskog porijekla, i u tomobliku primljeni organski spojevi imaju svoj početak u biljkama.Biljka i životinja moraju, prema tome, za održanje svoga tijela primiti veće ili manjekoličine ugljičnih hidrata. Pored toga, životinjski i čovječji organizam mora primiti i već

izgrađene i složene dušikove spojeve, razne bjelančevine koje u svojim najsloženijim oblicima predstavljaju osnovni i najvažniji dio žive tvari. I njih može u izvornom obliku proizvesti jedino biljka, iako ne od elementarnog dušika (kojeg ima u zraku vrlo mnogo), već od već složenijih, ali još uvijek mineraliziranih dušikovih spojeva iz tla (od soli dušične kiseline, od tzv. nitrata).

Tako su životinje i čovjek neposredno ili posredno upućeni na biljku, štoviše, i u izgradnji onih mineraliziranih spojeva koje koristi viša biljka angažirani su biljni organizmi, neka vrsta bakterija. Preobrazbom primarnih dušikovih spojeva nastaju u biljci mnogi organski spojevi s dušikom sekundarnog karaktera, od kojih moramo neke smatrati nosiocima najvažnijih funkcija žive stanice. Prijelazom u životinjski organizam, odnosno u organizam čovjeka, neki od tih spojeva s dušikom mogu i dalje nastaviti svoju aktivnost, djelujući povoljno ili nepovoljno, pa čak i štetno na sam organizam. U procesu sinteze ugljičnih hidrata biljni svijet troši ogromne količine C02 kojeg danas ima u zraku srazmjerno vrlo malo. Međutim, ta količina C02 ostaje, uza svu veliku potrošnju, manje-više stalna, jer se potrošnja ugljičnog dioksida neprestano nadoknađuje oslobađanjem toga plina tokom raznih životnih procesa koji teku suprotno procesima izgradnje biljnih tvari, kao i tokom sagorijevanja biljnih sirovina. Prema tome, i u tim je procesima prvenstveno angažirana biljka, odnosno pojedini biljni dijelovi.Tokom tih suprotnih procesa odvija se u prirodi stalan opticaj ugljika i dušika kao dvaju osnovnih elemenata u izgradnji najvažnijih biljnih i životinjskih tvari. U prirodi se, prvenstveno posredstvom biljke, odvija i stalno kruženje mineralnih tvari koje se nakon ugibanja biljnog i životinjskog tijela oslobađaju veze s drugim elementima u organskim spojevima i ponovno vraćaju u podlogu. U postanku živih bića, kao i općenito u prijelazu materije u savršeniji oblik organizacije,biljci je namijenjena posrednička uloga. Čvršće vezana za neživi svijet, ona iz te sredine preuzima velike količine anorganskih tvari koje u daljnjim procesima pretvorbe, s pomoću izuzetne organizacije svoje stanice, prerađuje u najsloženije organske spojeve. Sve te proizvedene tvari podliježu već u samom biljnom organizmu svakovrsnim daljnjim promjenama. No najveću preobrazbu prolaze te tvari u tijelu životinje i čovjeka, kamo dospijevaju prvenstveno u procesima prehrane. Pa iako se najveći dio tih tvari iskorištava u stanici životinje i čovjeka radi dobivanja potrebne pogonske energije, u stanicama tih najsavršenijih organizama neke biljne tvari mogu svojom velikom aktivnošću izazvati stanovite specifične procese, ili pak poticati, tj. regulirati već postojeće aktivnosti žive stanice. Posebnu skupinu među takvim tvarima čine one biljne tvari koje pridonose normalnom funkcioniranju žive stanice, a time i održanju zdravlja čovjeka, odnosno otklanjanju smetnji koje remete normalni tok životnih funkcija.

KUĆNA LJEKARNA

---

Bezbroj modernih lijekova, uglavnom izrađenih na umjetan način, pruža danas uz pomoć liječnika koji može stići i u najudaljenije naselje, bolesnom čovjeku sve što mu je potrebno da pobijedi bolest. U današnje vrijeme čovjek nije više uglavnom upućen da sam sebi traži lijek. Umjesto ljekovitih trava, bez kojih nekad nije bilo ni jedno kućanstvo, danas se nerijetko gomilaju u kućanstvima zalihe svakovrsnih lijekova kojima vrijednost najčešće ne traje dugo. Mnogi se od tih lijekova obično potpuno ne koriste, pa je i to jedan od oblika bacanja narodnog novca, jer su industrijski lijekovi uglavnom skupi.

Koliko bi se uštedjelo u liječenju kada bismo se barem u lakšim bolestima — koje su u pravilu i češće — služili prirodnim lijekovima, ljekovitim biljkama, jer se do njih može lakše doći i mnogo su jeftiniji. A mogu biti i gotovo besplatni ako ih sami pribavimo. Možemo ih imati u zalihama, ako već ne u svježem stanju (u nasadu vrtića ljekovitog bilja), a ono bar u osušenom obliku, kao čaj. Svako godišnje doba pruža u tome veliki izbor. Zato ni jedno domaćinstvo, a pogotovu seosko, ne bi smjelo ostati barem bez male zalihe čajeva od trava. Bez čaja i kave neće ostati ni jedna brižna domaćica, pa zašto u kući ne bi bilo i drugih, domaćih vrsta čaja? Kamilicu je lako nabrati u nekim krajevima; jeftinije ćemo je kupiti svježu na tržnicama nego zimi u apoteci i u skupom omotu, čija je sadržina lošija od one prirodne. Lako je, ako se ima prilike i vremena, nabrati i cvijet bazge, lipe, divizme, gloga, nevena itd. Na izletima, na godišnjem odmoru korisno je ubrati, osušiti i ponijeti sa sobom koju ljekovitu biljku. Ljubitelj može tokom godine nabrati više vrsta, napraviti kombinacije raznih vrsta, te tako urediti malu kućnu apoteku. To nije skupo. Treba samo nabaviti nekoliko prikladnih papirnatih kutija, nekoliko limenki različite veličine, nekoliko staklenki, a čak je i zadovoljstvo kad se u vlastitoj apoteci nađe neko sredstvo koje će pomoći da se bolest prebrodi u prvi čas.

Pri tome treba svakako dobro poznavati vrijednost pojedinog bilja, njegovo svojstvo i trajnost. Kad to znamo, bit će nam glavna briga da ga dobro spremimo, potpuno osušimo i pohranimo u odgovarajuće posude.

Najpodesnije mjesto za spremanje bilja jeste manja prostorija koja se zimi ne zagrijava, ali gdje nema ni nekih drugih mirišljivih predmeta. Svakako je najzgodnije ako posude možemo složiti u prikladan ormarić, na kome se nalaze otvori s gustom mrežom. U njemu ćemo složiti posude s biljem (svaka posuda mora biti označena nazivom bilja i datumom kada je nabrano, ili prema primjeni, ili prema važnijim tvarima koje se nalaze u bilju). Najbolje je bilje pohraniti odvojeno, a miješati ga jedno s drugim samo prema potrebi. Pripravke treba uvijek iznova raditi.

Posebno se valja pobrinuti za to da se u seoskom domaćinstvu stvore zalihe kamilice, lipe, bazge, sljeza, metvice, matičnjaka, lišća maline, jagode, šipka itd. Prema Kalendaru sabiranja ljekovitih biljaka može se napraviti i program prema kojemu ćemo neprestano obnavljati pojedina bilja u našoj apoteci, jer i ljekovite biljke gube s vremenom na vrijednosti, pa ih ne treba nagomilavati ako ih nećemo trošiti.

Uz opskrbljenu kućnu apoteku valja, naravno, imati i priručnik koji će nas uputiti kako da primijenimo ono što smo pripremili, ali se u tim časovima treba sjetiti i što smo zapisali ili zapamtili o liječenju bolesnika. Ovaj priručnik može i tome poslužiti kao podsjetnik.

Za kućnu apoteku, uz spomenute čajeve, valja pribaviti još i pelina, rusomače, kičice, glogova cvijeta, cvijeta od nevena, timijana, ružmarina, lista trpuca, stolisnika, preslice, kilavice, medvjetke, cvijeta divizme, vratiča, kadulje, ploda komorača, trave ive, rutvice, korijena srčanika, cvijeta veprine, vrške stabljike sa cvjetovima gospine trave, kore žestike, kore hrasta, bobe borovnice, repuha, korijena odoljena, korijena jagorčike, lazarkinje i drugih ljekovitih biljaka.

BILJKE KOJIMA SE LIJEČE BOLESTI ŽELUCA I CRIJEVA 


 BILJKE KOJIMA SE LIJEČE BOLESTI ŽELUCA I CRIJEVA Biljke s pretežno gorkim tvarima (amara) kojima se liječe bolesti želuca, naročito nedovoljno izlučivanje probavnih sokova i nedostatak apetita (općenito kod slabosti želuca)


Pelin, pelen (lat. Artemisia absinthium L.; eng. absinth; njem. Wermut, Absinth)

Pelin je višegodišnja i redovito bujno razvijena zeljasta biljka. Raste kao polugrm s drvenastim donjim dijelovima. Na razgranatoj stabljici i brojnim ograncima nalaze se dvostruko perasto razdijeljeni listovi, pokriveni gustim svilenim dlačicama. Zbog guste dlakavosti listovi su zelenkasto bijele ili svijetlosive boje. Okruglaste i vrlo brojne cvatne glavice okupljaju se na višestruko razgranatim uspravnim ograncima. Svi su cvjetovi cjevasti, plodni i žuti. Cvate od srpnja do rujna.
Pelin nalazimo najčešće u blizini naselja, na neobrađenim površinama kraj zidova i putova, u vinogradima, po kamenim i suhim obroncima širom naše zemlje. Ima ga mnogo i u nasadima po svim našim krajevima. Na suhom, suncu izloženom i neobrađenom tlu s mnogo vapna najbolje i uspijeva. Vrlo se lako razmnožava sadjenicama. U tu se svrhu stara biljka rascijepi u više dijelova i svaki komad posebno zasadi.
Sabiru se listovi, mlađi biljni vršci ili čitav gornji dio biljke sa cvjetovima. U takvom sastojku (Herba Absinthii), koja vrlo intenzivno miriše i ima vrlo gorak okus, nalazimo glikozidnu gorku tvar absintiin, zatim eterično ulje, druge gorke tvari (absintin), treslovine itd. Pelin je već odavno u upotrebi kao jedna od najgorčih biljaka. Već u malim količinama jača želudac, povećava apetit i pospješuje probavu. Narod upotrebljava pelin i kao sredstvo koje »čisti krv« i pomaže kod ženskih bolesti, koje liječi grozničava stanja, te pomaže kod malokrvnosti, hemeroida, bolesti jetara, slezene, bubrega, mokraćnog mjehura, reume, uzetosti itd. Male količine pelina povisuju, a velike znatno snizuju krvni tlak. Prekomjerno uživanje pelina može biti štetno, te izaziva vrtoglavicu, glavobolju i slične živčane smetnje. Iz svježe se biljke destilacijom dobiva ulje koje se najviše koristi u proizvodnji likera. Narod stavlja pelin i u razna alkoholna pića, čime se postiže njihova velika gorčina (ali i otrovnost).


Kičica (lat. Centaurium umbellatum Gilib.; engl. common centaury; njem. Tausendguldenkraut)

Jednogodišnja je ili dvogodišnja zelen koja razvija uspravnu, četvoro uglastu i u gornjoj polovici višestruko i račvasto razgranatu stabljiku. Obrasla je ovalnim, obično više manje suženim listićima. Prizemni su listovi veći i prave ružicu pri dnu stabljike. Vršci ogranaka završavaju većim brojem pravilnih i ružičastih cvjetova. Raste najčešće na livadama, od nizinskog do pretplaninskog pojasa. Ima je i u svjetlijim šumama. Vrlo je česta biljka, a redovito se javlja u većem broju primjeraka. Čitava biljka, sabrana u vrijeme cvjetanja, daje drogu Herba Centaurii minoris. Sadrži više gorkih tvari glikozidnog karaktera (kao npr. eritrocentaurin, critaurin i dr.). Zbog tih je tvari upravo i rasprostranjena upotreba te vrlo gorke biljke. Pored toga, u kičici ima i eteričnog ulja, smole, voska itd. Narod najviše upotrebljava kičicu kod bolesti želuca i crijeva, kod hemoroida i reume, kod šećerne bolesti, raznih bolesti kože itd. U grozničavim stanjima može — kako tvrde neki — s uspjehom zamijeniti kininovu koru. Inače djeluje slično lincuri, samo znatno blaže.


Lincura, srčanik, žuta sirištara, encijan (lat. Gentiana lutea subsp. symphyandra Murb.; eng. gentian yellow; njem. Gelber Enzian)

Podanak te biljke može živjeti i do 60 godina. Nad zemljom izbija iz podanka više sočnih i uspravnih (redovito nerazgranatih) stabljika. Veliki i cjeloviti listovi s izraženim žilama razvijaju se samo u donjoj polovici biljke, naročito pri dnu stabljike. Pravilni i žuto obojeni cvjetovi zbijaju se u gustim pršljenima na većem dijelu potpuno izrasle biljke. Cvatu samo višegodišnji primjerci. Zato se u prirodi i susreću pretežno sterilni primjerci, koji su gusto obrasli listovima. Raste na pretplaninskim i planinskim livadama i pašnjacima po svim vapnenačkim planinama. Mjestimice je ima u velikom broju primjeraka. Voli kamena i svijetla mjesta s finom planinskom crnicom, u koju se njezini podzemni dijelovi duboko (obično između stijena) zakorjenjuju.
Sabiru se podzemni dijelovi (Radix Gentianae), obično pod jesen, i to od starijih biljaka. Pri sabiranju treba voditi računa da bar jedan dio ostane u zemlji, kako bi iz njega nastala nova biljka. Osušeni je pripravak (prije sušenja treba ga očistiti i usitniti) žućkastobijele boje, bez naročitog mirisa, ali vrlo gorkog okusa. Upotrebljava se na razne načine, i to uglavnom kao gorko sredstvo, kao amarum i stomahik. Najvažniji su mu sastavni dijelovi gorke tvari, glikozidi genciopikrin, genciamarin i genciin. Njime liječe organe za probavu, anemiju, malariju i mnoge druge bolesti. Male količine ove biljke otvaraju apetit, dok veće izazivaju povraćanje i druge smetnje u probavi, ubrzavaju rad srca, izazivaju glavobolju i sl.


Grčica, gorki trolist (lat. Menyanthes trifoliata L.; eng. buck-bean; njem. Fieberklee)

To je trajna vodena biljka koja razvija u vodenom mulju dugi, valjkasti i razgranati podanak. Taj mesnati i sočni dio, iz kojeg izbija mnogo tankog korijenja, prelazi u uspravnu stabljiku sa trodjelnim listovima na dugim peteljkama. Svijetlo ružičasti, gotovo bijeli cvjetovi okupljaju se u dužem uspravnom grozdu. Čitava je biljka vrlo gorkog okusa, pa se zato i upotrebljava za liječenje raznih unutrašnjih bolesti.
Raste u močvarama, jarcima s vodom, uz rubove jezera i bara u Hrvatskoj, Slavoniji, Bosni, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Nije svugdje podjednako rasprostranjena. Zbog toga je u narodu i manje poznata.
Za liječenje se uglavnom koriste listovi (Folium Trijolii fibrini), koji se sabiru u punom razvoju, obično u vrijeme cvjetanja (od travnja do lipnja). I kod ove biljke gorčina potječe od gorkih tvari glikozidne naravi (npr. meniantin). Djeluje na probavne organe (pospješuje i regulira izlučivanje kod previše ili premalo kiseline, kod katara, čireva, grčeva itd.), te na krv i krvne žile. Umiruje i jača živce, liječi glavobolju (naročito s metvicom i odoljenom). Liječi i groznicu. Upotrebljava se u obliku hladnog naliva (iscjetka) ili u obliku tinkture, koja navodno pomaže i kod morske bolesti.


Dubačac, podubica (lat. Teucrium ehamaedrys L.; eng. common germander; njem. Gamander)

Višegodišnja je biljka, razvijena u obliku gustog i niskog polugrma, koji u većem broju primjeraka obrašćuje suhe i kamene obronke, naročito uz putove i staze. Stabljika joj je barem jednim dijelom povaljena i vrlo razgranata. Gusto je obrasla usko ovalnim, gotovo kijačastim i na rubu narovašenim listovima. Crveni, rjeđe bijeli i usnati cvjetovi nastaju među pricvjetnim listovima u prividnim pršljenima koji su zbijeni u grozd i okrenuti na jednu stranu.
Zbog intenzivnog mirisa i gorkog okusa koji skuplja usta, dubačac je odavno poznat kao ljekovita biljka, a narod je još i danas mnogo upotrebljava. U tu se svrhu sabire cijela biljka sa cvjetovima, ali bez korijena. Cvate od srpnja do kolovoza. Djelovanje ove biljke (Herba Chamaedrys) svodi se na nazočnost gorkih tvari, eteričnog ulja i treslovina. Primjenjuje se prvenstveno kod bolesti probavnog trakta. Pored toga, narod je upotrebljava i kao lijek protiv groznice, za izlučivanje mokraće, kod bolesti slezene itd. U Bosni dubačac s vinom i s medom slovi kao lijek od kašlja i padavice.


Iđirot, mirišljivi šaš, vodena sabljica (lat. Acorus calamus L.; eng. sweet calamus; njem. Magenwurz, Kalmus)

Svojim razvojem i izgledom idirot podsjeća na poznatu ukrasnu biljku peruniku (Iris). Ima razvijen i razgranat podanak koji se zakorjenjuje u močvarnom mulju. Listovi su mu dugi, sabljasti i uspravni. Brojni sitni i neugledni cvjetovi žućkasto zelene boje zbijaju se u dugom valjkastom klipu. Podrijetlom iz toplih predjela jugoistočne Azije, danas idirot raste i u umjerenom pojasu, pa tako i kod nas. Nalazimo ga uz rubove stajaćih i tekućih voda, u jarcima i u močvarama. Najviše ga ima u našim nizinskim predjelima, uz veće rijeke, redovito u velikom mnoštvu primjeraka. Ne smijemo ga zamijeniti s vrlo sličnom vodenom perunikom (Iris pseudacorus L.), koja ima velike žuto obojene cvjetove.
Za liječenje se sabire mirišljivi podanak (Rhizoma Calami), i to ujesen. Sadrži eterično ulje s azaronom, zatim gorke tvari akorina, kolamina itd. Ima i treslovine, škroba, šećera i dr. Zbog naročitog mirisa i gorkog okusa upotrebljavao se nekoć kao začin, za žvakanje, kao dodatak u pasti za zube i si. Uzima se u obliku tinkture, iscjetka ili usitnjen u prah. Narod ga najčešće uzima kod želučanih bolesti, kod prehlade, katara, proljeva i si. Pospješuje izlučivanje mokraće, liječi groznicu, plućne bolesti, slabe živce itd. Pomaže navodno i kao sredstvo za jačanje spolnog nagona (potencije). Primjenjuje se kao sredstvo koje nadražuje kožu, kao prašak za zube, u vodi za ispiranje usta itd. Njegovo ulje služi i u proizvodnji likera, parfema, mirišljivih voda itd.


Hajdučka trava, stolisnik (lat. Achillea millefolium L.; eng. milfoil, common yarrow; njem. Gemeine Schafgarbe)

Pripada skupini najrasprostranjenijih biljaka na travnjacima, livadama, pašnjacima, u šikarama i svijetlim šumama. Stolisnika ima u bezbroj oblika i vrsti koje rastu po svim našim krajevima, od primorske oblasti do unutrašnjosti i planinskih predjela. Sve su to višegodišnje i vrlo otporne biljke, koje se veoma intenzivno šire. Podzemni su im dijelovi vrlo razvijeni i razgranati. Nadzemne su stabljike brojne i redovito razgranate. Lako se prepoznaju po dugim i vrlo uskim listovima koji su višestruko perasto iscijepani. Čitava je biljka jače ili slabije dlakava i mirišljiva. Sitne glavice bijelih jezičastih i cjevastih cvjetova okupljaju se u gustim nakupinama na vrhu stabljike.
Kao drevni lijek, biljka se sabire čitava u vrijeme cvatnje (bez podzemnih dijelova). To je pripravak Herba Millefolii. Gorkastog je okusa i naročitog mirisa. Uz ostalo, sadrži ahilein, eterično ulje, treslovinu, smolu, gumu, inulin itd. Najviše se upotrebljava kod bolesti probavnog trakta. Jača želudac, potiče apetit i ubrzava probavu i izmjenu tvari. Najčešće se uzima u obliku gorkog čaja ili kao dodatak gorkim rakijama. Služi i kao sredstvo koje zaustavlja unutrašnja i vanjska krvarenja (npr. kod krvarenja želuca, crijeva, hemoroida, u menstruaciji, iz rane i si.). Primjenjuje se i eterično ulje, Oleum Millefolii, koje se dobiva parnom destilacijom iz svježe ili osušene biljke. Upotrebljava se uglavnom kao nervno ekscitans, kao lijek za jačanje ili kao aromatik. Djelovanje se uglavnom pripisuje prisutnosti gorkih tvari i eteričnog ulja.


Blaženi čkalj, šikalina (lat. Cnicus benedictus L.; eng. blessed thistle; njem. Benediktenkraut)

Kao jednogodišnja biljka, blaženi čkalj ima do 40 cm visoku i razgranatu stabljiku. Listovi su produženi i krepasti, na rubu vrlo nazubljeni i bodljasti. Na krajevima ogranaka razvijaju se pojedinačne cvatne glavice koje su gusto obavijene bodljastim ovojnim listovima. Unutrašnji ovojni listovi produženi su u duge i oštre bodlje koje zaštićuju cjevaste cvjetove žute boje. Čkalj je poznata biljka suhih i kamenih mjesta našeg obalnog pojasa. Najviše je ima u Dalmaciji.
Za liječenje se sabiru listovi i mlađi ogranci sa cvjetnim glavicama (Herba Cardui benedicti). Pripravak je vrlo gorkog okusa. U njemu ima gorke tvari knicina, eteričnog ulja, treslovina i smolastih tvari. Najviše se upotrebljava kao lijek u bolestima probavnih organa. Njime liječe, međutim, i smetnje u menstruaciji, hemoroide, razne rane itd. Zbog toga je ova biljka poznata kao univerzalni lijek.
Slabu probavu, kronične bolesti želuca i crijeva, kao i općenito slabi želudac liječi narod i omanom (Inula helenium L.). U tu se svrhu upotrebljavaju podzemni dijelovi (Rhizoma Helenii) koji su vrlo jakog kamforastog mirisa, sluzavi i gorki.


Biljke s mirišljivim tvarima (eteričnim uljima) kojima se reguliraju i pospješuju probavne funkcije želuca i crijeva


Majoran, mažuran (lat. Majorana hortensis Moencli; eng. Marjoram; njem. Echter Majoran, Wurstkraut)

To je poznata mirodijska zeljasta biljka, najčešće jednogodišnja i dosta niska. Stabljika joj je gusto razgranata. Odatle i zbijeni rast koji podsjeća na mali grmić. Vrlo je gusto pokrivena sitnim listovima cjelovitog ruba i loptastog, zaokruženog oblika. U pršljenastim se cvatovima razvijaju bijelo, ljubičasto ili ružičasto obojeni usnati cvjetovi (porodica usnjača, Labiatae). Uzgojem je u Evropu dospio s Istoka. Kod nas raste uglavnom samo u povrtnjacima, gdje se prvenstveno uzgaja za dobivanje vrlo mirišljivog začina.
I za začin i za lijek sabiru se samo listovi i mlađi ogranci sa cvjetovima (Herba Majoranae). Glavni im je sastojak eterično ulje. I danas se najviše upotrebljava kao začin koji se dodaje jelima od mesa. Za liječenje se uzima najčešće kod bolesti želuca (jača i smiruje želudac). Narod koristi mažuran i u živčanim bolestima, kod prehlade, u ženskim bolestima, kod raznih grčeva itd. Dodaje se i vodi za kupanje.

Mravinac, vranilova trava (lat. Origanum vulgare L.; eng. wild marjoram; njem. Wilder Majoran)

Upotrebljava se slično kao i pitomi majoran, tako da je i primjena ove biljke kao začina i lijeka u narodu vrlo rasprostranjena. To je trajna biljka koja može narasti i do pola metra. Gušće je razgranata samo u gornjem dijelu. Listovi su sitni, jajastog oblika i na rubu cjeloviti. Tamnije ili svjetlije crvenkasto obojeni cvjetovi nastaju zajedno sa živo obojenim pricvjetnim listovima u gustim cvatovima na krajevima uspravnih ogranaka. Ima je u svim našim krajevima, no ipak najviše na kamenim, suhim i suncu izloženim terenima, po livadama, u šikarama i svijetlim šumama. Javlja se obilno i lako ju je sabrati.
Za dobivanje lijeka i začina koriste se listovi mravinca. Sabiru se zajedno s mlađim dijelovima čitave zeleni i sa cvjetovima (Herba Origani). Pripravak je jakog i ugodnog mirisa, s nešto gorkog okusa. U njemu ima eteričnog ulja, gorkih tvari i treslovina. Primjenjuje se kod bolesti probavnih organa, za stišavanje bolova kod ženskih bolesti, bolesti jetara, živčanih bolesti, ujeda otrovnih zmija itd.

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum L.; eng. basil; njem. Basilie, Basilienkraut)

U narodu je dobro poznata, pa i opjevana mirišljiva biljka koja je zapravo kod nas rasprostranjena samo umjetno uzgojena. Teško je naći i najmanji seoski cvjetnjak u kojem nećemo susresti i ovu jednogodišnju biljku vrlo ugodnog i intenzivnog mirisa. Zbog guste razgranatosti, bosiljak izgleda kao manji grmić obrastao jajastim i cjelovitim listovima. Crvenkasti ili žućkasti usnati cvjetovi okupljeni su u većem broju na krajevima više manje uspravnih ogranaka.
Za liječenje se uzima čitava biljka, sabrana u vrijeme cvjetanja (Herba Basilici). Okusa je gorka i nešto ljuta. Sadrži uglavnom eterično ulje i treslovine. Kao mirišljivi pripravak, bosiljak djeluje povoljno na probavu (i otvara apetit), umiruje živce, pojačava izlučivanje mokraće, potiče spolni nagon (potenciju), liječi groznicu, pomaže kod ženske bolesti itd. U sjemenkama bosiljka ima mnogo sluzi, pa se i njima narod služi u liječenju raznih upala. Iz svježe se biljke dobiva i ulje (Oleum Basilici), koje se koristi u proizvodnji mirisa i različitih pića.

Ružmarin, ružmarin (lat. Rosmarinus officinalis L.; eng. Rosemary; njem. Rosmarin, Kranzenkraut)

Iako je ružmarin poznat u svim našim krajevima, kao samonikla biljka raste samo u užem primorskom pojasu, kod nas posebno u Dalmaciji i na svim našim otocima, gdje najbolje i uspijeva. Mjestimice ga ima u vrlo velikom broju primjeraka. Izrasta u gust višegodišnji grm s bezbroj šibljastih ogranaka, čak i do dva metra. Grane su mu gusto obrasle uskim i na rubu prema dolje svinutim zimzelenim listovima koji su s donje strane gotovo bijelo dlakavi, a s gornje goli i sjajni. Među listovima na krajevima ogranaka razvijaju se modri usnati cvjetovi kojih ima u većem dijelu godine.
Od najstarijih se vremena ružmarin osobito cijeni kao svestrani začin. U tu se svrhu, kao i u svrhu liječenja, sabiru samo listovi i mladi vršci s listovima i cvjetovima (Folia Rosmarini). Listovi imaju vrlo jak i ugodan miris, a gorkast, opor i pomalo ljut okus. Glavni im je sastojak eterično ulje, kojega u nekim listovima ima i do 10 posto. Osim toga, listovi sadrže i gorke tvari, smolu i treslovinu. Najviše se upotrebljava za liječenje probavnih smetnji (kao aromatik, karminativ i stimulans). Lišće ružmarina jača želudac, pospješuje uklanjanje plinova, tjera mokraću i znoj, te liječi bolesti bubrega i jetara. Ružmarin je poznat i kao lijek za živčane bolesti, te za bolesti srca i krvotoka. Ružmarinovo ulje (Oleum R.), koje se dobiva iz ružmarinovih listova i vršaka ogranaka, upotrebljava se na isti način kao i listovi (kao aromatik, stimulans, abortium, karminativ, antiseptik itd.). Bez opasnosti se može koristiti samo za vanjsko liječenje, uglavnom kao podražilo za kožu. Koristi se i u proizvodnji parfema, mirišljivih voda i sl.

Komorač, morač, anason, slatki januš (lat. Foeniculum vulgare Mili.; eng. fennel; njem.
Fenchel)

Dvogodišnja je ili višegodišnja biljka koja iz dugog i jakog vretenastog korijena tjera i do dva metra visoku i u gornjem dijelu vrlo razgranatu i bridastu stabljiku s modrim maskom. Veliki su joj listovi višestruko izrezani u nitaste i meke isječke. Brojni žuti cvjetovi okupljeni su u sastavljenim šticima, bez ovoja i ovojčića. Plod se raspada u dva plodića koji su oko 5 mm dugi, gotovo valjkasti, nešto svinuti, modrozeleni ili zelenožuti, te sa pet istaknutih rebara. Mirodijskog su mirisa, a slatkastog okusa koji pomalo peče. Inače, čitava biljka ima veoma jak miris. Uglavnom je rasprostranjena u primorskim krajevima, na otocima, te u Makedoniji. Raste ponegdje u divljem i u poludivljem stanju, ali kao mirodijska biljka vrlo se mnogo uzgaja. Jedna je od najstarijih uzgajanih biljaka u zemljama oko Sredozemnog mora, te se koristi kao povrće, a mnogo se uzgaja u SAD. No najviše se koriste plodići komorača (Fructus Foeniculi), koji se primjenjuju izravno ili kao sirovina za dobivanje poznatog komoračevog ulja (Oleum Foeniculi). Naročito se cijene plodovi i od njih dobiveno ulje od plemenitije podvrste Foeniculum dulce. Ti se plodovi vrlo mnogo upotrebljavaju kao začin u proizvodnji peciva, za spremanje životnih namirnica itd. Kao lijek, služe za popravljanje mirisa, kod želučanih tegoba, naročito kod nadimanja i si. Plodovi u prahu često su dio lijekova za bolesti želuca, za jače izlučivanje mlijeka kod dojilja, za poboljšanja apetita, (naročito kod djece) itd. Komoračeva voda (Aqua Foeniculi) služi za grgljanje, ispiranje očiju i si. U većim količinama širi kapilare, te tako djeluje suprotno od kamilice. Može biti i štetno.

Kopar (lat. Anethum graveolens L.; eng. dill; njem. Dill, Dillfenchel)

Poznata je i vrlo stara mirodijska biljka koja raste slično komoraču i ima visoku stabljiku s vrlo iscjepkanim i utanjenim listovima. Listovi su vrlo intenzivnog mirisa, zbog čega se i koristi kao začin. Imaju ljekovito djelovanje slično kao i komorač: pospješuju probavu i jačaju sve funkcije unutrašnjih organa (jača izlučivanje mokraće, vjetra i mlijeka). Istoj svrsi služe i plodovi (Fructus Anethi), kao i ulje (Oleum Anethi).

Smilje (lat. Helichrysum italicum Mili.; engl. everlasting; njem. Sonnengoldblume)

Vrlo je česta i rasprostranjena biljka na našem obalnom pojasu. Poznata je kao stanovnik neobrađenih površina, napuštenih uzgajališta i pustih kamenjara. Rastući u gustim skupinama, smilje daje mirišljivu atmosferu koju osjećamo za vrućih i sunčanih dana u krajevima oko mora. Kao trajna biljka, smilje raste u obliku polugrmića, u kojima na velikom broju ogranaka nastaju vrlo uski i dlakavi listovi blijedo zelenkaste boje. Od sive podloge kamenih terena smilje se ističe samo u vrijeme cvatnje, kada se na krajevima ogranaka razvijaju zbijene nakupine brojnih cvjetnih glavica sa zlatnožutim cvjetovima.
Zbog intenzivnog mirisa od obilja eteričnog ulja, smilje se koristi i kao začin i kao lijek. U tu se svrhu sabiru vršni dijelovi ogranaka zajedno sa cvjetovima (ili samo vršni izbojci s mladim listovima). I kad su osušeni, oni zadržavaju taj intenzivan miris, pa ih narod upotrebljava kao dodatak nekim jelima. Imaju i nešto gorkastog okusa, pa se primjenjuju i kod liječenja probavnih smetnji. Ta je biljka ljekovita uglavnom zato što sadrži eterična ulja. Narod upotrebljava smilje još i za liječenje živčanih bolesti.
Jačanju želuca (naročito kod nedostatka apetita) pomaže i korijen angelike, kravojca (Angelica archangelica L.). Uzima se u prahu ili u obliku hladnog iscjetka.

Biljke sa žestokim (paprenim) tvarima koje pojačavaju izlučivanje sline i drugih probavnih sokova, te time izazivaju, odnosno povećavaju apetit.

Gorušica bijela, slačica (lat. Sinapis alba L.)

Poznata je uzgajana biljka koja potječe iz zemalja oko Sredozemnog mora. Pa iako je ima i u slobodnoj prirodi, u obzir dolazi samo uzgojena biljka. Traje samo jednu godinu. Naraste i do 60 cm. Stabljika joj je uspravna i samo neznatno razgranata. Duguljasti su joj listovi lirasto ili perasto izrezani. Svi su ti dijelovi više ili manje kruto dlakavi. Žuti i pravilni cvjetovi (sa 4 latice) razvijaju se u produženom cvatu od svibnja do lipnja. U dugim komuškama nastaju sitne i okruglaste, žućkasto obojene (katkad gotovo bijele) sjemenke, koje brzo sazre. Sve gorušičine sjemenke vrlo brzo klijaju. Tek kad su zdrobljene (npr. žvakanjem), imaju paprenast, žestok okus. Zato se i upotrebljavaju kao začin raznim jelima. Najviše se koriste za priređivanje slačice (muštarde, senfa). Iz sjemenki se može dobiti i masno gorušičino ulje. No sa začinom ne treba pretjeravati. U malim količinama sjemenke pojačavaju rad organizma i izazivaju apetit. Gorušičino ulje namazano na kožu izaziva crvenilo, upalu i plikove. Ako ga udišemo, uzrokuje jaki nadražaj dišnih putova. 

Upotrebljavaju se i sjemenke, odnosno ulja srodnih vrsta (kao npr. crna gorušica, Sinapis nigra). Ulje crne gorušice smatraju vrlo djelotvornim sredstvom za draženje kože kod upale zglobova, živaca, potrbušnice, pluća itd.

Ljekovito djelovanje u probavnim smetnjama ima i povrtnica, rotkva (Raphanus sativus L.), koja u svom podzemnom mesnatom dijelu sadrži više aktivnih tvari. Općenito pojačava sekreciju, izlučuje sluz i djeluje kao jako nadražajno sredstvo (rubefaciens) na kožu jer širi krvne žile (kapilare).

Za bolje izlučivanje probavnih sokova i jačanje apetita služe i neke druge začinske biljke, koje sadrže paprene i žestoke tvari, što u manjim količinama može djelovati i ljekovito. Tako se i naš narod u tu svrhu mnogo služi plodovima paprike.

Paprika (lat. Capsicum annuum L. — eng. popepper; njem. Spanischer Pfeffer, Schotenpfeffer)

Poznata je korisna biljka koja se mnogo uzgaja u nas. Ima više vrsta paprika od kojih se neke ističu vrlo paprenim (ljutim) i crvenim plodovima raznih oblika. Plodovi paprike (nabrekla i višesjemena boba vrlo raznolikih oblika) obično nemaju nekog naročitog mirisa, a mogu biti slatkastog, ali češće slabije ili jače ljutog okusa. Uz ostale tvari, u njima ima i alkaloida kapsaicina. Od njega i potječe karakterističan ljuti okus. Osim toga, plodovi sadrže ponekad i srazmjerno dosta velike količine vitamina C. Paprika se uglavnom koristi kao začin, naročito u osušenom stanju i usitnjena u prah.

Za liječenje se uzimaju osušeni plodovi (Fructus Capsici). Koristi se uglavnom za priređivanje raznih ljekovitih pripravaka. Paprika ponajviše djeluje kao podražilo na probavne organe: pojačava izlučivanje, pospješuje probavu i potiče apetit, izaziva jače mokrenje i znojenje, jača spolni nagon, liječi groznicu itd. Zbog toga što ima vitamina djeluje vrlo povoljno na čitav organizam i jača ga protiv zaraznih bolesti. Prekomjernim uživanjem može doći do oštećenja sluzokože, upale bubrega i mjehura. Inače paprika je manje štetna od papra koji se također upotrebljava na sličan način.

Papar (biber) dobiva se od raznih vrsta roda Piper, koje rastu u tropskim krajevima. I plodovi tih biljaka također su vrlo oštrog okusa. Za upotrebu se priređuju na razne načine. Uživaju se cijeli ili u prahu. Nadražuju kožu i sluznicu.

Stanovito ljekovito djelovanje u bolestima probavnih organa ima i poznata mirodija klinčić (Caryophylli, Flos Caryophylli), koji je zapravo proizvod osušenih, tamno smeđih cvjetnih pupoljaka tropske biljke Eugenia caryophyllata Thumb. Klinčić je vrlo ugodnog mirisa i oštrog, paprenastog okusa. Pomaže kod slabog želuca. Glavna mu je aktivna tvar eterično ulje (klinčićevo ulje) koje se upotrebljava i kao raskužno sredstvo.

Jačanju želuca i redovitoj probavi pridonosi i cimet, osušena kora cimetovca (vrsta roda Cinnamomum). I tu je najaktivnije eterično ulje (Oleum Cinnamomi). Napokon, reguliranju probave služe i brojne druge začinske biljke, koje dnevno koristimo u kuhinji. Tu su, prije svega, razne vrste luka (vrste roda Allium), zatim korijenje i lišće raznih štitarki, hren, list lovora itd. Jačanju želuca i postizanju boljeg apetita služe i bobe obične borovice (Juniperus communis L.).

Biljke koje smanjuju izlučivanje probavnih sokova (naročito kod prenadraženog želuca)


Velebilje, paskvica, devesin, (lat. Atropa Bella-donna L.; eng. banevvort, dway-berry; njem. Tollkirsche)

Jedna je od najotrovnijih domaćih biljaka. Na njezinu opasnost upućuje nas već i neobična boja (smeđe ljubičasta) cvijeta i ploda (crna, sjajna boba). Budući da je veoma otrovno, velebilje se ne može izravno upotrebljavati. U medicini se primjenjuje samo prema strogim medicinskim propisima, u obliku pripravaka koji se izrađuju samo u apoteci ili u industriji lijekova.
Velebilje raste kao visoka i trajna zeljasta biljka. U zemlji ima vrlo razvijen i snažan podanak, koji je razgranat i kvrgav. Iz njega izbija više od dva metra visoka i razgranata stabljika. Listovi su joj dosta veliki i jajasti, čitavog ruba i tamnozelene boje. Obješeni na kratkim dršcima razvijeni i zvonasto cjevasti cvjetovi jesu smeđe ljubičaste boje. Plod je sočna i sjajno crna boba, veličine manje trešnje. Svi su dijelovi velebilja vrlo otrovni. Česta su trovanja zbog uživanja sočnih boba.
Za liječenje se sabiru podzemni dijelovi (Radix Belladonnae) i listovi (Folium B.). Podzemni se dijelovi kopaju najbolje u proljeće, i to od primjeraka starih tri do četiri godine. Listovi se sabiru u vrijeme kada biljka cvate (od lipnja do kolovoza) ili, tačnije, u vrijeme kad plod počinje dozrijevati. I u lišću i u podzemnim dijelovima ima srazmjerno mnogo (0,35—0,4 posto) alkaloida hiosciamina, atropina, beladonina itd. Pojedini alkaloidi velebilja djeluju u prvom redu na razne centre živčanog sistema, podražujući ih ili smanjujući njihovu napetost. Naročito hiosciamin i atropin izazivaju nemir, delirij i sl. Proširujući krvne žile, jačaju rad srca i organa za disanje. Naprotiv, skopolamin umiruje, pa s morfijem i eterom djeluje narkotično. Djelovanjem alkaloida može se opravdati i primjena velebilja u medicini, koja je odredila tačne načine upotrebe (npr. maksimalne doze). Inače se velebiljem liječe bolesti želuca (katara, čira, opstipacije, kao i općenito kod prekomjerne kiselina u želucu) i crijeva, astma, hripavac, razne živčane i kožne bolesti, hipertonija uslijed arterioskleroze itd. Trljanjem svježim lišćem narod liječi bolesna mjesta. Alkaloide velebilja nalazimo kao sastavne dijelove mnogih gotovih preparata.
Slično djelovanje na razdražen želudac uslijed prekomjernog izlučivanja sokova ima i solanin, alkaloid koji sadrže neke alkaloidne biljke iz roda Solanum (npr. Solanum nigrum L.).

Biljke sa tvarima (prvenstveno sa sluzima, mucilaginosa) kojim se liječe razne upale i oštećenja sluznice želuca i crijeva.


Lan (lat. Linum usitatissimum L.; eng. flax; njem. Lein, Flachs)

Lan ubrajamo među najstarije biljke od kojih se dobivaju biljna vlakna. Uzgaja se po čitavom svijetu u bezbroj vrsta, uglavnom zbog vlakana, ali i zbog sjemenki koje sadrže ulje. Jednogodišnja je biljka, pa je treba svake godine iznova sijati. Sjemenke su vrlo klijave. Razvijaju se u okruglastim tobolcima, nastalima nakon oplodnje iz vrlo uočljivih i pravilnih cvjetova lijepe modre boje. Listovi su na uspravnoj i razgranatoj stabljici duguljasti, vrlo uski i cjelovitog ruba. 
Za liječenje se koriste sitne, plosnate i na površini sjajnosmeđe sjemenke (Semen Lini), koje sadrže do 40 posto masnog ulja i više od 20 posto sluzi, nešto glikozida linamarina, kao i nekih drugih tvari. Zbog glikozida linamarina, kojeg ima i u drugim dijelovima lana, čovjek se može lanom ponekad i otrovati. Uslijed obilne količine sluzi, sjemenke lana lako bubre i tako pospješuju ispražnjenje probavnih organa, pri čemu sluz zaštićuje eventualno oštećenu sluzokožu. Zato se s uspjehom primjenjuje kod katara i čireva na želucu i crijevima. Sluz sjemenki pomaže i kod upale mokraćnih kanala, kao i u bolestima dišnih organa.


Bijeli ili pitomi sljez (lat. Althaea officinalis L.; eng. marshmallovv; njem. Gemeiner Eibisch)

Jedna je od najpoznatijih ljekovitih biljaka koja sadrži sluzi. Pripada istoj porodici (Malvaceae) kao i druge vrste sljeza (i roda Malvaceae). Bijeli sljez se najčešće nalazi u cvjetnjacima i vrtovima, no raste i u prirodi, naročito u nizinskim, vlažnim i poplavnim predjelima na sjeveroistoku naše zemlje (u Podunavlju). To je trajna biljka koja ima vrlo razvijene i jake, obično razgranate i mesnate podzemne dijelove. Stabljika naraste i preko metra, slabije je razgranata, a u donjem dijelu i odrvenjela. Široki su listovi jajastog oblika, prema vrhu ušiljeni, a pri dnu srcasto prošireni. Na rubu su nejednoliko narovašeni i više ili manje plitko krpasti. Pravilni i ružičasti cvjetovi smješteni su u pazušcima listova u gornjem dijelu stabljike. Cijela je biljka, a naročito listovi i vanjski dijelovi čaške, od gustih svilenastih dlaka baršunaste i blijede, sivo zelene boje.
Za liječenje se koriste svi dijelovi biljke: korijen (Radix Althaeae), list (Folium A.) i cvijet (Flos A.). Korijen se skuplja ujesen ili u proljeće. Prije sušenja mora se očistiti od drvenastih i natrulih dijelova, oljuštiti i izrezati. Lišće se ubire u vrijeme cvatnje, od srpnja do kolovoza. Svi su dijelovi bijelog sljeza bogati sluzima. Nema u njima tvari koje bi mogle štetiti organizmu. Koriste se na razne načine, sami ili u smjesi s drugim pripravcima. Dovoljno ih je preliti hladnom vodom. Korijen je naročito podesan za izradu sirupa. Najviše se upotrebljavaju kod katara želuca, crijeva i dišnih organa. Služi i za priređivanje obloga na čireve.


Kaćun, kaćunak (brojne vrste roda Orchis i srodnih rodova iz porodice kaćuna; eng. cuckoo-flower; njem. Knabenkraut, Salep)

Za dobivanje salepa, čija je upotreba u obliku toplog, slatkog i gustog napitka poznata i u nekim našim krajevima, a općenito na Balkanu, služe gomoljasti ili prstoliko razgranati i mesnati podzemni dijelovi nekih biljaka iz porodice kaćuna. Mnoge rastu i kod nas, naročito na vlažnijim livadama i pašnjacima brdskog i pretplaninskog pojasa. Kaćune ćemo prepoznati po duguljastim listovima i uspravnoj, najčešće nerazgranatoj stabljici, koja završava kraćim ili dužim, najčešće zbijenim klasom vrlo lijepih i živo obojenih cvjetova nepravilnih oblika.
Sabiru se samo gomoljasti ili odebljali podzemni dijelovi, u kojima, kao u nekim rezervoarima, ima mnogo hranjivih tvari, u prvom redu sluzi, i to u vrijeme cvatnje ili kratko vrijeme nakon nje. Pobiru se samo puni i sočni dijelovi. Salep djeluje kao sredstvo koje ublažuje nadražaj i liječi razne upale probavnog trakta. Služi i kao lako probavljiva hrana koja se daje djeci, bolesnicima i rekonvalescentima. Primjenjuje se u obliku iscjetka ili kao sluzna kaša.
Kod liječenja upala sluznice želuca i crijeva mogu se koristiti još i ove biljke: podbijel, Tussilago farfara L. (glavni sastojak: sluzi), razne divizme, vrste iz roda Verbascum, islandski lišaj, Cetraria islandica L. Ach. (kao pripravak Lichen islandicus, ova vrsta sadrži, uz obilje tvari koje preradom prelaze u sluz, još i gorku tvar cetrarin i dr.). Istoj svrsi služe i različito priređeni plodovi, odnosno njihovi pojedini dijelovi (npr. dunja, Cydonia oblonga Mili., kod koje su naročito sjemenke već odavno poznate kao izvrstan sluzni lijek), zatim u kašu priređeni plodovi nekih žitarica (npr. ječma, Hordeum sativum L.) itd.

Biljke koje ublažuju grčeve i bolove u želucu i u crijevima


Kamilica, titrica (lat. Matricaria chamomilla L.; eng. common camomile; njem. Kamille)

Jedna je od najpoznatijih ljekovitih biljaka koja se vrlo mnogo upotrebljava ne samo kao lijek nego i kao ugodan topao napitak (čaj) za djecu i odrasle. Poznata je po svome blagom, umirujućem djelovanju.
Kamilica je inače poznata kao korov koji se često naseljuje na raznim mjestima uz poljoprivredne kulture. Jednogodišnja je biljka koju ne smijemo zamijeniti sa srodnim i vrlo sličnim vrstama. Stabljika joj je uspravna i razgranata. Ističe se vrlo finim, gotovo nitastim percima u koje su razdijeljeni listovi. Na vršcima ogranaka okupljaju se brojni glavičasti cvatovi, sastavljeni od bijelih jezičastih cvjetova na obodu i žutih cjevastih na svedenom cvjetištu koje je šuplje (po tome se razlikuje od srodnih vrsta). U razvijenom su cvatu jezičasti cvjetovi svinuti prema dolje.
Sabiru se samo cvatne glavice (dok još nisu ocvale, Flos Chamomillae), i to rezanjem ili kidanjem, pri čemu ne smiju na glavicama ostati duži dijelovi stabljike. Cvjetovi su vrlo ugodnog mirisa i gorkastog okusa. U tim cvjetovima ima eteričnog ulja (s modrim azulenom) i još neispitanih gorkih tvari. Eterično ulje djeluje izvanredno dobro na razne upale, jer suzuje krvne žile. Baš zbog toga se kamilica najviše i upotrebljava. Čaj od kamilice prvenstveno ublažuje grčeve i bolove u probavnom traktu i potiče znojenje. Vrlo se mnogo kamilica koristi i za obloge koji se stavljaju na upaljena mjesta, ozljede i udare. Po nekim tvrdnjama, ona i dezinficira. Zbog svog blagog djelovanja kamilica se daje i najmanjoj djeci radi olakšanja probavnih tegoba.
Smirenju želuca i prestanku bolova koriste i mnoge druge ljekovite biljke, među kojima treba posebno istaći metvicu (Mentha piperita L. Huds.). U preparatima koji služe umirenju bolova unutrašnjih organa vrlo često ima i nekih opojnih biljnih tvari (kao npr. papaverina). U tu se svrhu i narod često služi osušenim makovim glavicama.

Biljke koje smiruju pojačani rad crijeva, proljev i krvarenje


Hrast (razne vrste roda Quercus; eng. oak; njem. Eiche)

Hrastovi su i u nas, naročito u nižim predjelima, vrlo rasprostranjeni. Iz plodnih cvjetova nastaje suhi plod, žir. U svim se dijelovima hrasta nalaze veće ili manje količine treslovina.
Najviše je treslovina u kori hrasta (Cortex Quercus sadrži i do 20 posto treslovina). Sabire se samo sa stabala starih 10 do 20 godina, bez pluta ili s plutom. Guli se redovito u proljeće. Najčešće se kora skida sa hrasta lužnjaka (Quercus robur L.) ili kitnjaka (Quercus petrea [Mattuschka] L.). Prvi raste uglavnom u najnižim, plavnim predjelima, drugi raste u pretplaninskom pojasu, izvan dosega poplava. Kora se može skidati i s drugih naših hrastova, kao npr. sa sladuna (Qu. conferta Kit.), medunca (Qu. pubescens Willd.) itd.
Kao preparat koristi se i hrastov žir (Semen Quercus), koji sadrži i do 10 posto treslovina.
Na hrastovima ćemo često naći i kuglaste izrasline, šiške (Gallae), koje nastaju pod utjecajem uboda insekta šiškara. I u šiškama ima vrlo mnogo treslovina (ponekad i do 70 posto). Zato se šiške, kao i kora hrasta, koriste za dobivanje treslovina koje služe za štavljenje.
Slično djelovanje imaju treslovine i na našu sluznicu, pa smanjuju izlučivanje i dovod krvi. Grlo se »steže«, a sluznica se smiruje i postaje otpornija. Zato i treslovine slove kao najbolja sredstva koja stežu, pa i zatvaraju i zaustavljaju krvarenje. One djeluju i antiseptički. Mnogo se upotrebljavaju u proizvodnji sredstava za ispiranje usta i ždrijela, te za kupanje. Pržen žir, kao žirova kava, djeluje povoljno na slabu probavu, slabokrvnost, zaustavlja kronični i akutni proljev i prejaku menstruaciju.


Petoprsta, srčenjak (lat. Potentilla tormentilla Neck.; eng. tormentil; njem. Blutvvurz)

Petoprstom nazivamo više srodnih biljaka koje je dosta teško raspoznati. Pripadaju velikoj porodici ružičnjača (Rosaceae). Najsličnija je našoj jagodi, na koju neke petoprste i naliče (naročito oblikom lista). Sve su to trajne zeleni, vrlo često s povaljenom stabljikom i s vriježama. Listovi su razdijeljeni poput prsta na ruci, te su, kao i čitava biljka, višemanje dlakavi. Pravilni su i prostolatični cvjetovi žute boje. Najviše petoprsta ima na livadama i pašnjacima, u svijetlim šumama i šikarama.
Podzemni dijelovi petoprsta razvijeni su u obliku dugog i jedva razgranatog podanka, koji je na prelomu žutocrvene boje. U podanku ima i do 20 posto treslovina. Zato se i upotrebljava (kao Rhizoma Tormentillae), kao i ostale biljke sa treslovinama, u prvom redu kao sredstvo koje zaustavlja krvarenje (iznutra, kao i na ranama izvana).


Srčenjak, zmijinje mlijeko (lat. Polygonum bistorta L., eng. bisto rt, snake-weed; njem. Schlangemvurz)

Neugledna je biljka vlažnih livada. Ima svinut i kvrgav podanak smeđe boje, te dosta velike, široko jezičaste i prema vrhu ušiljene listove. Ružičasti se cvjetovi razvijaju u guste vršne klasove.
I od ove se biljke koristi podanak (Rhizoma Bistortae), koji sadrži više od 20 posto treslovina. Mnogo se upotrebljava kao lijek koji steže, ublažuje upale (katar, proljev) i zaustavlja krvarenje (npr. krvarenje želučanog čira, krvarenje mjehura i bubrega i sl.). Koristi se i u vodi za ispiranje ždrijela, kao i lijek za rane, čireve itd.
Slično se upotrebljava i srodna vodena biberka ili paprica (Polygonum hydropiper L.), koja raste na još vlažnijim mjestima, u jarcima i močvarama. Čitava je biljka paprenastog okusa. Sadrži i neke glikozidne tvari, pa treba biti oprezan: sok joj je vrlo žestok i pali sluznicu. Najviše se upotrebljava kao sredstvo protiv krvarenja pa i kod krvarenja klimakterijske prirode. Nije još objašnjeno njezino djelovanje.


Jagoda (lat. Fragaria vesca L.; eng. wild straw-berry; njem. Wilderdbeere)

Poznata je i vrlo rasprostranjena biljka, koja raste u šumama i šikarama, između grmova i na čistinama. Lako ju je prepoznati po crvenim i sočnim plodovima ugodna mirisa i okusa.
U ljekovite se svrhe sabiru listovi jagode (Herba Fragariae in foliis), i to u vrijeme kad se razvijaju snježnobijeli cvjetovi. U lišću ima dosta treslovina. Samo ili s drugim biljkama, lišće je jagode vrlo podesno za priređivanje toplog napitka (kao domaći čaj). Osim toga ima i ljekovito djelovanje kao sredstvo koje steže, pospješuje izlučivanje mokraće i smiruje živce.
Uz čaj od jagoda, koji steže i zaustavlja proljev i krvarenja, mnogo se upotrebljava i lišće maline (Rubus idaeus L.), isto tako poznate šumske biljke od koje se najviše koriste vrlo sočni crveni plodovi. Čaj istog djelovanja možemo prirediti i od lišća raznih kupina (npr. Rubus fruticosus L.), koje naročito rastu u živicama i gromačama, uz putove i drugdje u blizini naselja. I u njima ima mnogo treslovina.


Borovnica (lat. Vaccinium myrtillus L.; eng. blue-berry; njem. Gemeine Heidelbeere)

I borovnica je šumska biljka koja raste poglavito na kiselom tlu u brdskim i pretplaninskim bjelogoričnim ili crnogoričnim šumama. Razmnožava se i širi vrlo razvijenim i dugim podzemnim dijelovima. Zato i može gusto obrasti veće površine. Na niskim, u polugrmić zbijenim nadzemnim dijelovima razvijaju se sitni listići široko jajastog oblika. Plod joj je okruglasta i crno obojena boba (bobica), koja je vrlo sočna i slatkasto kiselog okusa. Nastaje od obješenih zvoncastih i blijedo ružičastih cvjetova. Bobice su vrlo zdrave, jer uz ostale tvari sadrže i mnogo mineralnih tvari. Djeluju vrlo povoljno na probavu. Sok bobica navodno uništava i štetne klice. Napitak priređen od osušenih bobica (i u alkoholnim pićima) dobro je sredstvo za probavu.
Posebno su ljekoviti listovi borovnice (Folium Myrtilli) koji pored glikozida arbutina sadrže još i nešto više treslovina. Lišće borovnice s uspjehom pomaže u liječenju proljeva, katara želuca, grčeva, kašlja, pa i šećerne bolesti. Iscjedak lišća narod upotrebljava za ispiranje usta kod upale sluznice.


Uskolisna bokvica (lat. Plantago lan- ceolata L.; eng. rib- wort; njem. Spitzvvegerich)

Bokvice su i kod nas vrlo rasprostranjene biljke. Ima ih na travnjacima, livadama i pašnjacima, no ipak najviše u blizini naselja. To posebno vrijedi za uskolisni i velikolisni trputac (potoniji je Plantago major L.), koji se mogu smatrati i najčešćim korovima. Raspoznaju se po uskim ili širokim listovima koji prave ružicu u dnu bezlisne stabljike. Uspravna i nerazgrađena stabljika završava se klasom zbijenih, neuglednih cvjetova.
Bokvica se u narodnoj medicini veoma mnogo upotrebljava. Za liječenje se najviše koriste listovi (Folium Plantaginis lanceolatae), manje cijela biljka. Listovi nemaju izrazitog mirisa, ali im je okus pomalo gorak i trpak od gorkih tvari (glikozidnog karaktera) i treslovina. Baš zato se trpuci najviše i koriste kao sredstvo koje zaustavlja proljev i krvarenje (na površini i u unutrašnjosti tijela), a liječi i razne upale jer pospješuje izlučivanje sluzi. Čaj od trpuca liječi i neke bolesti dišnih organa (kašalj). Pomaže i kod nenormalne menstruacije. Naročito je rasprostranjena upotreba svježeg lišća trpuca (ili zgnječenog u kašu) kao melem za čireve i rane. Svježim sokom narod liječi i katar očiju.
Slično djelovanje imaju i druge vrste tog roda, kojih i u nas ima više. 
Ima još mnogo naših biljaka koje se mogu iskoristiti kod bolesti želuca i crijeva. Tako se za liječenje proljeva i krvarenja mnogo upotrebljava i turica, petrovac ili ranjenik (Agrimotiia eupatoria L.), dosta visoka i razgranata livadna biljka. Ima duge peraste listove i sitne žute cvjetove. Upotrebljava se čitava biljka (Herba Agrimoniae). Sadrži gorkih tvari, treslovina i nešto eteričnog ulja. Najviše se upotrebljava za liječenje rana (odatle joj i narodni naziv ranjenik), ali i kao sredstvo za liječenje proljeva i unutrašnjeg krvarenja.


Od domaćih biljaka najviše treslovina sadrži lišće grma ruj (lat. Cotinus coggygria Scop; eng. fustet, smoke — wood; njem. Periickenbaum)

Kao bogato razgranat, često i povaljen grm, ruj raste na suhim, sunčanim i vapnenačkim obroncima. Ima široke jajaste i prilično velike listove. Neugledni se cvjetovi razvijaju u gusto razgranatim i velikim cvatovima. Lišće ruja sadrži i više od 30 posto treslovina, pa se zato uglavnom i koristi kao sirovina za dobivanje treslovina. Mirišljive listove ruja narod upotrebljava i kao lijek koji steže i zaustavlja krvarenje.
Treslovina se, napokon, nalazi i u nekim plodovima, koji su zato trpkog okusa. Takvi se plodovi i upotrebljavaju kao sredstvo koje steže (zaustavlja proljev i krvarenje).


Pogotovu se u tu svrhu mnogo služimo mesnatim plodom rogača (lat. Ceratonia siliqua L.; eng. carob-tree; njem. Johanisbrotbaum).

U zemljama oko Sredozemnog mora, pa tako i kod nas duž čitavog Primorja rogač raste kao zimzeleno drvo. Lišće mu je kožnato, zimzeleno i rasperano. Koristimo plod rogača, koji je zapravo tamnosmeđa, do 20 cm duga i prilično široka mahuna. Plod je mesnat i sladak, iako trpkog okusa. Sadrži mnogo šećera i treslovina. Plodovi stežu, pa se zato i mogu upotrijebiti kao sredstvo za zaustavljanje proljeva. No plod rogača najviše se ipak upotrebljava u liječenju plućnih bolesti.
U skupinu plodova koji stežu moramo uvrstiti još i mušmulu (Mespilus germanica L.), zatim plodove vrsta roda Diospyros (npr. kaki jabuka, D. kaki L.) koje se i kod nas ponegdje uzgajaju. I trnina (Prunus spinosa L.) ima vrlo trpke plodove koje narod koristi u liječenju proljeva i unutrašnjeg krvarenja.
Liječenju unutrašnjih krvarenja služi i gavez (Symphytum officinale. L.). U njegovu korijenu ima mnogo sluzi i treslovine. Zato se ta droga i može koristiti kao sredstvo koje steže i s uspjehom zaustavlja krvarenje. Slično se upotrebljava i korijen pasjeg jezika (Cynoglossum officinale L.). Napokon, i kora vrbe (Cortex Salicis) može poslužiti istoj svrsi.
Kod čestih proljeva daje se rižina kaša koja je priređena duljim kuhanjem riže u mlijeku.

Biljke koje pospješuju probavu


Pasjakovina, pazdren, žestika (općeniti su narodni nazivi za vrste roda Rhamnus; eng. buckhorn; njem. Kreuzdorn)

Sve su to niske drvenaste biljke, s gustim, ponekad i bodljikastim grmovima. Raspoznaju se prema mjestu na kojem rastu, zatim po obliku i veličini listova, po bodljama itd.
Na suhim, sunčanim i stjenovitim mjestima nižih i toplijih predjela, u svijetlim listopadnim šumama i šikarama, vrlo je rasprostranjena bodljasta pasjakovina (Rh. cathartica L.). Na tom listopadnom i do tri metra visokom grmu razvijeni su ovalni i na rubu nazubljeni listovi osrednje veličine. Na listovima su upadljive svinute i s rubom usporedne žile. Iz neuglednih i četvorodjelnih cvjetova razvijaju se okruglaste i crno obojene bobe gorkastog okusa.
Višeg je rasta i bez bodlja krušina, krkavina (Rh. frangula L.), koja raste u šumama i šikarama uz potoke i rijeke. Listovi su joj široko ovalni i nenazubljenog ruba. Raspoznaje se i po kori koja je sivosmeđe boje i s mnogo svijetlih pukotinica.
Na višim brdskim i pretplaninskim predjelima, uglavnom na području s bukovim šumama, raste žestika, ljigovina (Rh. fallax Boiss). Njezini su listovi znatno veći, duguljasto ovalni i s istaknutim perastim žilicama. Ostale vrste, koje rastu najčešće kao vrlo niski, zbijeni i bodljasti grmići brdskih i pretplaninskih predjela, ne dolaze u obzir kao ljekovite biljke.
Pasjakovine su općenito poznate po svom purgativnom djelovanju. U svim njihovim dijelovima, a naročito u kori i plodovima, nalaze se aktivne tvari antraglikozidi (antrahinoni, frangulin, emodin). Odlikuju se izrazitim purgativnim djelovanjem. Njihovom primjenom ne nastupa u organizmu navika i prestanak djelovanja. Te tvari u organizmu djeluju više dana, čak se u debelom crijevu nagomilavaju antrahinoni koji se polagano cijepaju. Zbog toga se pojedini dijelovi raznih pasjakovina još i danas mnogo koriste u službenoj medicini. Kora (npr. Cortex Rh. frangulae) sabire se u proljeće, i to s debala ili debljih grana. Koriste se i plodovi (npr. Fructus Rh. Catharticae), i to u svježem ili osušenom stanju. Od svježih se boba može prirediti i sirup. Pasjakovina pospješuje i izlučivanje mokraće. Ubrzanim i pojačanim pražnjenjem crijeva, antrahinonski preparati sprečavaju gomilanje štetnih tvari u organizmu te — kako to narod kaže — čiste krv. Zbog prekomjernog uživanja boba mogu nastupiti povraćanje, jači proljev i si. Za liječenje je najvrednija kora žestike i krušine.


Slične aktivne tvari sadrže i razne vrste roda rabarbara (lat. Rheum;, eng. rhubarb; njem. Rhabarber).

To su višegodišnje zeljaste biljke koje se zakorjenjuju vrlo razvijenim i mesnatim podzemnim dijelovima (podankom s korijenjem). Na dužim mesnatim peteljkama stvaraju se veliki i različito oblikovani listovi. Cvjetna je stabljika visoka, u gornjem dijelu vrlo razgranata. Završava mnoštvom neuglednih cvjetova.
Svi dijelovi na tim stabljikama, kojih ima više vrsta (npr. Rh. officinale Baill., Rh. rhaponticum L., Rh. palmatum L., itd.), vrlo su mesnati i sočni, pa se mogu (naročito peteljke listova) uživati i kao povrće, za priređivanje kompota i si. U tu svrhu služe posebne, i u vrtovima uzgojene rabarbare, koje u pravilu ne sadrže spomenute aktivne tvari. Za liječenje se sabiru podzemni dijelovi, i to od starijih biljaka (Rhizoma et Radix Rhei). Aktivne tvari u podanku (odnosno korijenu) rabarbare jesu antraglikozidne tvari. Osim toga, u podzemnim dijelovima rabarbare ima i dosta treslovina, koje smanjuju purgativno djelovanje osnovnih aktivnih tvari. Isto se tako i u ovim biljkama, kao i u drugim vrstama iste porodice Polygonaceae), nalaze i brojni kristali čije veće količine mogu u organizmu izazvati i štetne posljedice (veoma nadražuju bubrege). Tek veće količine ovih preparata izazivaju pojačano gibanje (peristaltiku) debelog crijeva što dovodi do obilnog pražnjenja. U tu se svrhu najviše upotrebljava preparat u prahu. Inače, u manjim količinama i u obliku razrijeđenog iscjetka, rabarbara služi za jačanje apetita, zaustavljanje proljeva, jače izlučivanje žući itd.
U kućanstvu se, kao vrlo blago sredstvo za čišćenje, najčešće upotrebljava sena. Senu mogu uzimati i osjetljive osobe i trudnice. To su zapravo osušeni listići, odnosno plosnati plodovi tropskih biljaka koje pripadaju rodu Cassia. U tom preparatu (Folium, Fructus Sennae), koji se dobiva u apoteci, ima isto tako antraglikozida (sena emodina). Sigurno je sredstvo za pražnjenje crijeva. Uzima se u obliku vodenog iscjetka (najbolje hladnog).
Kao vrlo blago i bezbolno sredstvo, koje pospješuje pražnjenje crijeva, narod upotrebljava i cvjetove trnine (Prunus spinosa L.), poznatog bodljastog grma s trpkim crnim plodovima. U bijelim i pravilno građenim cvjetovima (Flos Acaciae nostralis), kojima se trnina okiti u rano proljeće, ima manjih količina glikozidnih tvari kojima se pripisuje blago laksativno djelovanje. Narod te cvjetove cijeni kao omiljelo sredstvo za »čišćenje krvi«, slično kao i podanak pirike ili pirevine (Agropyrum repens [L.] P. B., preparat Rhizoma Graminis), koja je poznata kao dosadan i često korov iz porodice trava.
Mnogo drastičnije purgativno djelovanje ima ricinusovo ulje koje se dobiva hladnim tještenjem iz sjemenki biljke:


Skočac, ricinus, krlj (lat. Ricinus communis L.f eng. castor-plant; njem. Gemeiner Eunderbaum)


Jednogodišnja, rjeđe višegodišnja zeljasta biljka, koja raste samo uzgajana. Vrlo stara i korisna biljka. Često se uzgaja i za ukras. Raste vrlo bujno i razvija vrlo visoku i razgranatu stabljiku s velikim krpastim listovima. Iz brojnih neuglednih, ali složeno građenih cvjetova, koji se u gustim skupinama nalaze po čitavoj biljci, razvijaju se bodljikasti plodovi s oblim i glatkim sjemenkama. Od tih vrlo masnih sjemenki dobiva se ricinusovo ulje (Oleum Ricini), poznato od najstarijih vremena kao izvrsno sredstvo za čišćenje. Uz ulje se u sjemenci nalaze i neke vrlo otrovne tvari, no one prilikom hladnog tještenja ne prelaze u ulje. Zbog toga su preostali dijelovi sjemenki otrovni i za čovjeka i za životinje, pa se ni svježa sjemenka ne smije koristiti.
Za bolju probavu dobro je jesti razno voće i povrće u svježem ili prerađenom stanju. Mnogi plodovi, naime, sadrže pored ostalog i neke sluzave tvari (npr. pektine; ima ih mnogo u kori jabuke), koje u dodiru s vodom jako bubre i povećavaju volumen sadržine u crijevima. Tako vrlo povoljno djeluju suhi plodovi smokve (Ficus carica L.) i šljive (Prunus domestica L.), koje, obično natopljene u vodi, mnogi često uzimaju kao sredstvo za brže pražnjenje crijeva. I jabuka priređena na razne načine ima isti učinak. Isto tako djeluju i sjemenke lana (Linum usitatissimum L.), koje zbog obilja sluzi imaju veliku sposobnost bubrenja.