LJEKOVITO BILJE - Uvod

U elementarnom stvarnom sastavu nema nikakve razlike između živog i neživog svijeta, između žive i nežive prirode. Ni biljni ni životinjski organizam ne sadrži u sebi nijedan elemenat koji ne bismo našli i u neživoj prirodi, na površini Zemlje. Zato i možemo reći da između ta dva svijeta postoji tvarno jedinstvo. Materija koja ih izgrađuje svugdje je ista. Razlika je samo u organizaciji te materije. U tijelu biljke i životinje (pa tako i u tijelu čovjeka) ta se organizacija nalazi na najvišem stupnju. Zato u tijelu živih bića, pogotovo u onim dijelovima na koje su vezane pojave života, nalazimo takve oblike materije kakvih danas ne nalazimo više nigdje u neživoj prirodi, izvan žive stanice kao elementarnog dijela svakog organizma. Takvih oblika materije nije bilo ni ranije, u vrijeme kada još nisu postojala živa bića, koja jedina imaju, uz određenu strukturu, i vrlo složen kemijski sastav. Možemo samo pretpostaviti da su i prije postanka organizirane stanice postojali samo začeci tih složenih oblika materije, vrlo jednostavni spojevi s ugljikom i dušikom, nastali kao rezultat određenih fizičkih procesa u tadašnjem neživom svijetu. Prijelaz od tih spojeva do organizirane žive tvari s već vrlo složenim organskim spojevima bio je sigurno vrlo dug i mogao se odvijati samo u sredini koja je bila drukčija nego što je ova današnja. Zato u sadašnjim uvjetima neživog svijeta takav prijelaz nije ni moguć. Danas te složene organske tvari kao najsavršeniji oblici materije mogu nastajati i dalje se razvijati samo u organiziranim živim bićima, bez obzira na to da li se ona nalaze na nižem ili na višem stupnju razvitka. Te se tvari samo reprodukcijom stalno obnavljaju i u evoluciji dalje usavršavaju. No u toj samo reprodukciji postoji velika razlika između biljnih i životinjskih organizma. Već sama činjenica da je materija neuništiva, da jedan oblik materije prelazi u drugi, i da prema tome, postoji neprekidan opticaj materije u prirodi, nužno pretpostavlja potrebu stalnog priliva elementarnih tvari u organizam bar jedne skupine živih bića. Bez veze s okolnim neživim svijetom, kao ogromnim izvorom građevnog materijala koji je potreban bilo u kojem obliku ili količini, ne bi se moglo razviti ni dalje održavati ni jedno živo biće. U iskorištavanju tog izvora nežive materije jedino su biljke (i to ne sve, već samo one koje imaju biljno zelenilo ili njemu sličnu boju) neposredne i primarne. Samo ove tzv. autotrofne biljke mogu, u vrlo složenim životnim procesima, ugrađivati elementarne tvari, kao sastavne dijelove nežive prirode, u svoje tijelo, izgrađujući pri tome najsloženije organske spojeve, u prvome redu ugljične hidrate i bjelančevine. Analizom biljnog odnosno životinjskog tijela možemo lako ustanoviti da se u njihovim najsloženijim tvarima nalaze spojevi s ugljikom koji u neživoj prirodi nalazimo slobodnog samo u obliku ugljičnog dioksida (C02). Od tog elementarnog spoja do najsloženijih spojeva s ugljikom (ugljičnih hidrata) vrlo je dug i složen put. Prevaljuje ga jedino biljka.
Samo zelena, autotrofna biljka može, s pomoću sunčane energije, preraditi CO2 i ugraditi ga u one složene i primarne biljne tvari koje ujedno predstavljaju izvorni materijalza postanak najrazličitijih organskih spojeva, tako svojstvenih biljnim organizmima.Iz tih se izvornih materijala dobiva i energija potrebna ne samo za život biljne nego i zaživot životinjske stanice. Raznovrsnost toga materijala, i to ne samo u kemijskom nego iu funkcionalnom pogledu, omogućuje njegovo iskorištavanje ne samo od strane biljke veći od strane životinje, pa i čovjeka. U obliku hrane taj materijal pretežnim dijelom služiza razvitak svih ostalih živih bića koja su heterotrofnog načina života. Samo od tih biljnihtvari mogu životinja i čovjek izgraditi svoje tijelo. Tvari koje izgrađuju njihovo tijelopredstavljaju samo nadgradnju već gotovih organskih spojeva biljnog porijekla. Pa iu slučajevima kada se životinje i čovjek hrane sirovinama životinjskog porijekla, i u tomobliku primljeni organski spojevi imaju svoj početak u biljkama.Biljka i životinja moraju, prema tome, za održanje svoga tijela primiti veće ili manjekoličine ugljičnih hidrata. Pored toga, životinjski i čovječji organizam mora primiti i već
izgrađene i složene dušikove spojeve, razne bjelančevine koje u svojim najsloženijim oblicima predstavljaju osnovni i najvažniji dio žive tvari. I njih može u izvornom obliku proizvesti jedino biljka, iako ne od elementarnog dušika (kojeg ima u zraku vrlo mnogo), već od već složenijih, ali još uvijek mineraliziranih dušikovih spojeva iz tla (od soli dušične kiseline, od tzv. nitrata).
Tako su životinje i čovjek neposredno ili posredno upućeni na biljku, štoviše, i u izgradnji onih mineraliziranih spojeva koje koristi viša biljka angažirani su biljni organizmi, neka vrsta bakterija. Preobrazbom primarnih dušikovih spojeva nastaju u biljci mnogi organski spojevi s dušikom sekundarnog karaktera, od kojih moramo neke smatrati nosiocima najvažnijih funkcija žive stanice. Prijelazom u životinjski organizam, odnosno u organizam čovjeka, neki od tih spojeva s dušikom mogu i dalje nastaviti svoju aktivnost, djelujući povoljno ili nepovoljno, pa čak i štetno na sam organizam. U procesu sinteze ugljičnih hidrata biljni svijet troši ogromne količine C02 kojeg danas ima u zraku srazmjerno vrlo malo. Međutim, ta količina C02 ostaje, uza svu veliku potrošnju, manje-više stalna, jer se potrošnja ugljičnog dioksida neprestano nadoknađuje oslobađanjem toga plina tokom raznih životnih procesa koji teku suprotno procesima izgradnje biljnih tvari, kao i tokom sagorijevanja biljnih sirovina. Prema tome, i u tim je procesima prvenstveno angažirana biljka, odnosno pojedini biljni dijelovi.Tokom tih suprotnih procesa odvija se u prirodi stalan opticaj ugljika i dušika kao dvaju osnovnih elemenata u izgradnji najvažnijih biljnih i životinjskih tvari. U prirodi se, prvenstveno posredstvom biljke, odvija i stalno kruženje mineralnih tvari koje se nakon ugibanja biljnog i životinjskog tijela oslobađaju veze s drugim elementima u organskim spojevima i ponovno vraćaju u podlogu. U postanku živih bića, kao i općenito u prijelazu materije u savršeniji oblik organizacije,biljci je namijenjena posrednička uloga. Čvršće vezana za neživi svijet, ona iz te sredine preuzima velike količine anorganskih tvari koje u daljnjim procesima pretvorbe, s pomoću izuzetne organizacije svoje stanice, prerađuje u najsloženije organske spojeve. Sve te proizvedene tvari podliježu već u samom biljnom organizmu svakovrsnim daljnjim promjenama. No najveću preobrazbu prolaze te tvari u tijelu životinje i čovjeka, kamo dospijevaju prvenstveno u procesima prehrane. Pa iako se najveći dio tih tvari iskorištava u stanici životinje i čovjeka radi dobivanja potrebne pogonske energije, u stanicama tih najsavršenijih organizama neke biljne tvari mogu svojom velikom aktivnošću izazvati stanovite specifične procese, ili pak poticati, tj. regulirati već postojeće aktivnosti žive stanice. Posebnu skupinu među takvim tvarima čine one biljne tvari koje pridonose normalnom funkcioniranju žive stanice, a time i održanju zdravlja čovjeka, odnosno otklanjanju smetnji koje remete normalni tok životnih funkcija.