Poznavanje ljekovitih biljaka

U početku nesvjesno i instinktivno, čovjek je, svladavajući prirodu, svakako tražio i ljekovite biljke, a zatim stekao i toliko znanja da ih je mogao razlikovati. Nekima se poslužio najprije zacijelo zbog njihova neobičnog izgleda, zbog neobične građe pojedinih organa, zbog živih boja ili zbog sličnosti s nekim organom čovjeka, zbog upadljive sadržine, okusa itd. Još se i danas za liječenje nekih bolesti u narodu upotrebljavaju biljke koje izgledom svojih dijelova bar nečim ukazuju na tu bolest, odnosno na bolestan organ (iako inače nemaju izrazite ljekovitosti). Isprva su se ljekovite biljke upotrebljavale samo na osnovu iskustva koje se prenosilo usmenom predajom. Poznavanje i korištenje ljekovitih (i otrovnih) biljaka postalo je, s vremenom svojina, monopol pojedinaca, koji su se kao vrači ili svećenici zato i isticali i odvajali od ostalog naroda. Taj privilegij određene kaste sačuvao se u mnogim zemljama sve do najnovijeg vremena. Pa i danas se u narodu liječenjem ljekovitim biljem vrlo često bave samo pojedinci, obično stariji ljudi. Narod se služio mnogim ljekovitim biljkama, a da zapravo nitko nije znao zbog čega neka biljka djeluje. No ne samo to, dugo je vremena korištenje ljekovitih biljaka bilo, a i danas je još uvijek tako u mnogim zaostalim krajevima svijeta, povezano s vračanjem, s mistikom i praznovjerjem.
Ni školovani liječnici nisu dugo znali u čemu je ljekovitost neke biljke. U primjeni ljekovitih biljaka i službena se medicina dugo vremena služila narodnim iskustvom. Za uvrštenje neke biljke ili biljnog dijela u lijekove bilo je dovoljno da se ona stoljetnom upotrebom pokazala djelotvornom u liječenju neke bolesti. Jednom prihvaćena i kao ljekovita uvrštena u popis lijekova, svaka je takva biljka stekla pravo građanstva ne samo u narodnoj nego kraće ili dulje vrijeme, a neke zatim trajno, i u znanstvenoj medicini. Istina je da mnoge nekoć priznate ljekovite biljke današnja medicina više ne priznaje. Bilo je, štoviše, brojnih pokušaja da se uopće prekine liječenje ljekovitim biljkama. Mnogi su medicinski autoriteti osporavali ljekovitu vrijednost biljkama. Tek kad su, napretkom kemije, iz biljaka izolirane tvari za koje je utvrđeno određeno ljekovito svojstvo, ljekovite se biljke uvrštavaju u punovaljane ljekovite sirovine kojima se sve više posvećuje pažnja. Ali iako danas znamo kemijski sastav gotovo svih poznatih ljekovitih biljaka, ipak njihova uloga u liječenju čovjeka nije još ni izdaleka poznata. Odatle i potreba da se nastavi ispitivanje ljekovitih biljaka kojima se služi neki narod. Takvim ispitivanjem već su otkriveni mnogi dragocjeni lijekovi.
O ljekovitim biljkama postoje danas već brojni podaci, kao i vrlo stara usmena i pismena predaja. Ljekovite biljke nalazimo zapisane u najstarijim kulturnim spomenicima. Veliko znanje o ljekovitim biljkama posjedovali su najstariji narodi Azije, sjeverne Afrike i Evrope. Znanje o tim korisnim biljkama preneseno je iz tih drevnih kultura i u ostale zemlje Evrope. Među pisanim ostacima iz prošlosti svih evropskih naroda nalazimo vrlo mnogo popisa ljekovitih biljaka, ljekaruša, u kojima je, uz opis biljke, redovito prikazan i način njezine primjene, kao i opis bolesti koja se tom biljkom liječi. Podaci iz takvih ljekaruša, od kojih su neke dospjele i do nas, prešli su s vremenom i u narod koji, uz vlastitu predaju, raspolaže danas znanjem o velikom broju ljekovitih biljaka. I naš narod poznaje vrlo mnogo takvih biljaka. Narod se služi i novijim prikazima ljekovitih biljaka, izrađenima, na žalost, najvećim dijelom na podacima iz inozemnih, nama tuđih izvora. Ogromno znanje o ljekovitim biljkama, koje naš narod posjeduje, nije još nitko sakupio. Još i danas ima kod nas pojedinaca koji se upravo ističu poznavanjem ljekovitog bilja. No kod toga, kao i uvijek, vrlo često ima i mnogo praznovjerja, mnogo neznanja, pa i svjesne varke. Zato i treba svim narodnim lijekovima pristupati oprezno i s više razumijevanja. No sigurno je da će se u mnogim biljkama koje narod smatra ljekovitima naći i znanstveno opravdanje za njihovu primjenu. Za mnoge je biljke to već i ustanovljeno. I danas se kod izvanevropskih naroda iznalaze ljekovite biljke koje sadrže vrlo aktivne tvari, vrijedne da se iskoriste i u suvremenoj medicini.
Neko se vrijeme činilo da će industrijska proizvodnja lijekova potpuno potisnuti upotrebu ljekovitih biljaka. Broj službeno ljekovitih biljaka ubrzo se vrlo smanjio. Službena je medicina zadržala u upotrebi samo one ljekovite biljke za koje je i kemijski i klinički dokazano da su uistinu ljekovite. Sastav i djelovanje tih biljaka danas su već detaljno ispitani, i one su u većem ili manjem broju uvrštene u popise lijekova (farmakopeje) koje ima danas svaki narod.
No time nije još uvijek osporena ljekovita vrijednost ostalih biljaka kojima se narod i dalje liječi. Baš naprotiv. I tim se biljkama još uvijek posvećuje velika pažnja. One se i dalje ispituju. Upotrebu mnogih takvih biljaka preporučuju danas i liječnici, koji smatraju da primjena većine ljekovitih biljaka — ukoliko se ne radi o izrazito otrovnima — ne može biti štetna, makar liječenje njima ne mora uvijek biti uspješno. Sve te biljke u većini slučajeva ipak sadrže neke skupine tvari za koje je ustanovljena određena aktivnost u liječenju nekih bolesti, naročito onih koje su izazvane poremećajima u radu pojedinih organa. Uzimanjem ljekovite biljke ti se poremećaji uklanjaju ili barem smanjuju, pogotovu ako se njihova upotreba kombinira s primjenom nekih suvremenih lijekova. Danas sve više prevladava uvjerenje da i sama upotreba ljekovite biljke ima često velikih prednosti pred upotrebom izoliranog ili sintetskog lijeka. Ljekovita biljka sadrži, uz aktivne tvari obično, još i čitav niz drugih spojeva, o djelovanju kojih još uvijek znamo malo, ali koje mogu u povezanosti s aktivnim tvarima i u cijelosti vrlo povoljno djelovati na organizam.
Zbog navedenih razloga ne bismo se smjeli odreći liječenja ljekovitim biljkama, pogotovu kad znamo da su one najjeftiniji lijekovi, ali uz pomoć liječnika i upotrebu stručnih uputstava.
Našoj flori pripada vrlo mnogo ljekovitih biljaka od kojih su neke više, druge manje poznate. Neke se od ljekovitih vrsta i uzgajaju. Daleko više ih se sabire, i to ne samo za domaće potrebe nego i za izvoz na inozemna tržišta, gdje se još uvijek traži vrlo mnogo ljekovitih biljnih sirovina. Sabiranje i trgovina tim biljkama predstavlja za neke naše krajeve važan izvor prihoda. Napokon, vrlo mnogo biljnih sirovina troši i domaća industrija lijekova. I zbog toga su ljekovite biljke vrijedne.
Iz velikog mnoštva ljekovitih biljaka, kojima se služi naš narod, izabrali smo samo najpoznatije, uglavnom samo one za koje je ustanovljeno da sadrže tvari koje imaju ljekovito djelovanje. Primjena takvih biljaka u liječenju ima i naučnu opravdanost. Navest ćemo ih prema djelovanju njihovih važnijih sastavnih tvari, odnosno prema njihovoj primjeni u liječenju poznatijih bolesti.
Razvrstavanje ljekovitih biljaka prema njihovoj primjeni u medicini samo je jedan od brojnih načina kako da se upoznaju ti prirodni lijekovi. Ljekovite bismo biljke mogli srediti i prema njihovim aktivnim tvarima koje pripadaju manje više dobro poznatim skupinama organskih spojeva. No kako je za pojedine aktivne tvari koje prevladavaju u nekoj biljci manje više već poznato kako djeluju u određenim vrstama bolesti, to se onda i takvo razvrstavanje ljekovitih biljaka zapravo svodi na razvrstava nje prema vrstama bolesti. Gdje je god to bilo moguće, nastojali smo, baš zbog toga, da u prikazu istovrsnih biljaka prikažemo i način na koji njihove aktivne tvari djeluju na pojedine organe i njihove funkcije. Time je postignuto prirodnije povezivanje istovrsnih ljekovitih biljaka ne samo s obzirom na primjenu nego i s obzirom na njihov kemijski sastav. To je ujedno i poticaj da se ljekovite biljke primjenjuju s razumijevanjem i da se upozna ne samo ljekovita vrijednost biljke nego i način njezinog djelovanja. Treba još samo napomenuti da se neka ljekovita biljka svrstavanjem u skupinu lijekova za određenu bolest još uvijek ne isključuje iz liječenja u drugim bolestima. Mnogo je, naime, ljekovitih biljaka koje narod koristi u liječenju nekoliko vrsta bolesti. Često je vrlo teško, gotovo nemoguće, ustanoviti u kojoj je bolesti najdjelotvornija. Zato se kod nekih biljaka provedeno razvrstavanje mora smatrati proizvoljnim. No glavno je da je svaka biljka bar na jednom mjestu iscrpnije prikazana. Na drugim je mjestima, onda, njezina druga eventualna primjena navedena samo u dodatku kod te vrste bolesti.
Pri korištenju ljekovitih biljaka treba uvijek imati na umu da njihovo poznavanje, te poznavanje njihove vrijednosti u liječenju raznih bolesti, još uvijek nije dovoljno da se sami liječimo i da zanemarimo korištenje liječničkih usluga. Pogotovu ne smijemo propustiti korištenje znanja liječnika i njihovih uputa kada se radi o iole težoj bolesti. Liječenje ljekovitim biljem treba zbog toga ograničiti na lakša oboljenja, odnosno upotrebljavati ga samo kao pomoćne lijekove uz suglasnost i savjet liječnika. S osobitom pažnjom treba se služiti onim ljekovitim biljkama koje imaju otrovna ili koja druga štetna svojstva za ljudsko zdravlje. Na sreću, kudikamo je više ljekovitih biljaka koje uz razumnu primjenu i u granicama ne mogu biti štetne, već samo korisne. To naročito vrijedi za najpoznatije ljekovite biljke što ih narod i inače najviše upotrebljava u obliku čajeva koji, i u slučaju kad ne mogu liječiti, ne mogu biti štetni. A ipak ih je i mnogo takvih koje bezuvjetno koriste čovjeku, pogotovu ako ih uzima ispravno sabrane i propisno priređene.
U označivanju biljaka služili smo se prvenstveno narodnim nazivima, i to onima za koje smo, prema vlastitim podacima skupljenima na terenu, kao i prema domaćoj literaturi (pogotovu prema »Botaničkom rječniku« D. Simonovića, Beograd, 1959), ustanovili da su najviše rasprostranjeni u našim narodima. Uz narodno ime naveli smo svugdje i latinsko, botanički naziv, što je svakako potrebno da bi se izbjegla svaka moguća zabuna. Smatrali smo da je od koristi navesti i bar jedno ime na ruskom, engleskom i njemačkom jeziku. I to će mnogima olakšati upoznavanje ljekovitih biljaka.
U opisu biljke nismo bili suviše opširni, smatrajući da je dovoljno ako se ukratko opišu pojedini organi, posebno oni koji se koriste kao lijek. O vremenu sabiranja nismo uvijek za svaku biljku govorili jer smo u posebnom poglavlju prikazali opća pravila za sabiranje i sušenje pojedinih biljnih organa. Što se tiče djelovanja biljke, naveli smo samo ono što svakoj pojedinoj biljci daje osnovnu farmakološku karakteristiku. U slučajevima kad se radi o biljkama sa tvarima kojima je poznata farmakodinamička vrijednost, prikazano je opširnije opće djelovanje te skupine ljekovitih biljaka. Kod pojedinih biljaka nije prikazan način na koji se ona primjenjuje u liječenju, osim u slučajevima kada je to bilo izuzetno potrebno navesti. O priređivanju raznih oblika ljekovitih pripravaka bilo je govora u posebnom poglavlju. Isto tako smatrali smo proizvoljnim i bez naročite vrijednosti davati bilo kakve recepte za upotrebu neke biljke ili mješavine nekih ljekovitih biljaka. Doziranje u takvim slučajevima ovisi uvijek o više čimbenika, tako da se ne mogu dati neki opći propisi. Zato je najbolje u takvim slučajevima da se bolesnik obrati liječniku ili apotekaru koji će, već prema karakteru bolesti i dobi bolesnika, znati odrediti najbolju mjeru.