Kamilica je inače poznata kao korov koji se često naseljuje na raznim mjestima uz poljoprivredne kulture. Jednogodišnja je biljka koju ne smijemo zamijeniti sa srodnim i vrlo sličnim vrstama. Stabljika joj je uspravna i razgranata. Ističe se vrlo finim, gotovo nitastim percima u koje su razdijeljeni listovi. Na vršcima ogranaka okupljaju se brojni glavičasti cvatovi, sastavljeni od bijelih jezičastih cvjetova na obodu i žutih cjevastih na svedenom cvjetištu koje je šuplje (po tome se razlikuje od srodnih vrsta). U razvijenom su cvatu jezičasti cvjetovi svinuti prema dolje.
Sabiru se samo cvatne glavice (dok još nisu ocvale, Flos Chamomillae), i to rezanjem ili kidanjem, pri čemu ne smiju na glavicama ostati duži dijelovi stabljike. Cvjetovi su vrlo ugodnog mirisa i gorkastog okusa. U tim cvjetovima ima eteričnog ulja (s modrim azulenom) i još neispitanih gorkih tvari. Eterično ulje djeluje izvanredno dobro na razne upale, jer suzuje krvne žile. Baš zbog toga se kamilica najviše i upotrebljava. Čaj od kamilice prvenstveno ublažuje grčeve i bolove u probavnom traktu i potiče znojenje. Vrlo se mnogo kamilica koristi i za obloge koji se stavljaju na upaljena mjesta, ozljede i udare. Po nekim tvrdnjama, ona i dezinficira. Zbog svog blagog djelovanja kamilica se daje i najmanjoj djeci radi olakšanja probavnih tegoba.
Smirenju želuca i prestanku bolova koriste i mnoge druge ljekovite biljke, među kojima treba posebno istaći metvicu (Mentha piperita L. Huds.). U preparatima koji služe umirenju bolova unutrašnjih organa vrlo često ima i nekih opojnih biljnih tvari (kao npr. papaverina). U tu se svrhu i narod često služi osušenim makovim glavicama.