BILJKE KOJIMA SE LIJEČE BOLESTI ŽELUCA I CRIJEVA

Biljke s pretežno gorkim tvarima (amara) kojima se liječe bolesti želuca, naročito nedovoljno izlučivanje probavnih sokova i nedostatak apetita (općenito kod slabosti želuca)

Pelin, pelen (lat. Artemisia absinthium L.; eng. absinth; njem. Wermut, Absinth)

Pelin je višegodišnja i redovito bujno razvijena zeljasta biljka. Raste kao polugrm s drvenastim donjim dijelovima. Na razgranatoj stabljici i brojnim ograncima nalaze se dvostruko perasto razdijeljeni listovi, pokriveni gustim svilenim dlačicama. Zbog guste dlakavosti listovi su zelenkasto bijele ili svijetlosive boje. Okruglaste i vrlo brojne cvatne glavice okupljaju se na višestruko razgranatim uspravnim ograncima. Svi su cvjetovi cjevasti, plodni i žuti. Cvate od srpnja do rujna.
Pelin nalazimo najčešće u blizini naselja, na neobrađenim površinama kraj zidova i putova, u vinogradima, po kamenim i suhim obroncima širom naše zemlje. Ima ga mnogo i u nasadima po svim našim krajevima. Na suhom, suncu izloženom i neobrađenom tlu s mnogo vapna najbolje i uspijeva. Vrlo se lako razmnožava sadjenicama. U tu se svrhu stara biljka rascijepi u više dijelova i svaki komad posebno zasadi.
Sabiru se listovi, mlađi biljni vršci ili čitav gornji dio biljke sa cvjetovima. U takvom sastojku (Herba Absinthii), koja vrlo intenzivno miriše i ima vrlo gorak okus, nalazimo glikozidnu gorku tvar absintiin, zatim eterično ulje, druge gorke tvari (absintin), treslovine itd. Pelin je već odavno u upotrebi kao jedna od najgorčih biljaka. Već u malim količinama jača želudac, povećava apetit i pospješuje probavu. Narod upotrebljava pelin i kao sredstvo koje »čisti krv« i pomaže kod ženskih bolesti, koje liječi grozničava stanja, te pomaže kod malokrvnosti, hemeroida, bolesti jetara, slezene, bubrega, mokraćnog mjehura, reume, uzetosti itd. Male količine pelina povisuju, a velike znatno snizuju krvni tlak. Prekomjerno uživanje pelina može biti štetno, te izaziva vrtoglavicu, glavobolju i slične živčane smetnje. Iz svježe se biljke destilacijom dobiva ulje koje se najviše koristi u proizvodnji likera. Narod stavlja pelin i u razna alkoholna pića, čime se postiže njihova velika gorčina (ali i otrovnost).

Kičica (lat. Centaurium umbellatum Gilib.; engl. common centaury; njem. Tausendguldenkraut)

Jednogodišnja je ili dvogodišnja zelen koja razvija uspravnu, četvoro uglastu i u gornjoj polovici višestruko i račvasto razgranatu stabljiku. Obrasla je ovalnim, obično više manje suženim listićima. Prizemni su listovi veći i prave ružicu pri dnu stabljike. Vršci ogranaka završavaju većim brojem pravilnih i ružičastih cvjetova. Raste najčešće na livadama, od nizinskog do pretplaninskog pojasa. Ima je i u svjetlijim šumama. Vrlo je česta biljka, a redovito se javlja u većem broju primjeraka. Čitava biljka, sabrana u vrijeme cvjetanja, daje drogu Herba Centaurii minoris. Sadrži više gorkih tvari glikozidnog karaktera (kao npr. eritrocentaurin, critaurin i dr.). Zbog tih je tvari upravo i rasprostranjena upotreba te vrlo gorke biljke. Pored toga, u kičici ima i eteričnog ulja, smole, voska itd. Narod najviše upotrebljava kičicu kod bolesti želuca i crijeva, kod hemoroida i reume, kod šećerne bolesti, raznih bolesti kože itd. U grozničavim stanjima može — kako tvrde neki — s uspjehom zamijeniti kininovu koru. Inače djeluje slično lincuri, samo znatno blaže.

Lincura, srčanik, žuta sirištara, encijan (lat. Gentiana lutea subsp. symphyandra Murb.; eng. gentian yellow; njem. Gelber Enzian)

Podanak te biljke može živjeti i do 60 godina. Nad zemljom izbija iz podanka više sočnih i uspravnih (redovito nerazgranatih) stabljika. Veliki i cjeloviti listovi s izraženim žilama razvijaju se samo u donjoj polovici biljke, naročito pri dnu stabljike. Pravilni i žuto obojeni cvjetovi zbijaju se u gustim pršljenima na većem dijelu potpuno izrasle biljke. Cvatu samo višegodišnji primjerci. Zato se u prirodi i susreću pretežno sterilni primjerci, koji su gusto obrasli listovima. Raste na pretplaninskim i planinskim livadama i pašnjacima po svim vapnenačkim planinama. Mjestimice je ima u velikom broju primjeraka. Voli kamena i svijetla mjesta s finom planinskom crnicom, u koju se njezini podzemni dijelovi duboko (obično između stijena) zakorjenjuju.
Sabiru se podzemni dijelovi (Radix Gentianae), obično pod jesen, i to od starijih biljaka. Pri sabiranju treba voditi računa da bar jedan dio ostane u zemlji, kako bi iz njega nastala nova biljka. Osušeni je pripravak (prije sušenja treba ga očistiti i usitniti) žućkastobijele boje, bez naročitog mirisa, ali vrlo gorkog okusa. Upotrebljava se na razne načine, i to uglavnom kao gorko sredstvo, kao amarum i stomahik. Najvažniji su mu sastavni dijelovi gorke tvari, glikozidi genciopikrin, genciamarin i genciin. Njime liječe organe za probavu, anemiju, malariju i mnoge druge bolesti. Male količine ove biljke otvaraju apetit, dok veće izazivaju povraćanje i druge smetnje u probavi, ubrzavaju rad srca, izazivaju glavobolju i sl.

Grčica, gorki trolist (lat. Menyanthes trifoliata L.; eng. buck-bean; njem. Fieberklee)

To je trajna vodena biljka koja razvija u vodenom mulju dugi, valjkasti i razgranati podanak. Taj mesnati i sočni dio, iz kojeg izbija mnogo tankog korijenja, prelazi u uspravnu stabljiku sa trodjelnim listovima na dugim peteljkama. Svijetlo ružičasti, gotovo bijeli cvjetovi okupljaju se u dužem uspravnom grozdu. Čitava je biljka vrlo gorkog okusa, pa se zato i upotrebljava za liječenje raznih unutrašnjih bolesti.
Raste u močvarama, jarcima s vodom, uz rubove jezera i bara u Hrvatskoj, Slavoniji, Bosni, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Nije svugdje podjednako rasprostranjena. Zbog toga je u narodu i manje poznata.
Za liječenje se uglavnom koriste listovi (Folium Trijolii fibrini), koji se sabiru u punom razvoju, obično u vrijeme cvjetanja (od travnja do lipnja). I kod ove biljke gorčina potječe od gorkih tvari glikozidne naravi (npr. meniantin). Djeluje na probavne organe (pospješuje i regulira izlučivanje kod previše ili premalo kiseline, kod katara, čireva, grčeva itd.), te na krv i krvne žile. Umiruje i jača živce, liječi glavobolju (naročito s metvicom i odoljenom). Liječi i groznicu. Upotrebljava se u obliku hladnog naliva (iscjetka) ili u obliku tinkture, koja navodno pomaže i kod morske bolesti.

Dubačac, podubica (lat. Teucrium ehamaedrys L.; eng. common germander; njem. Gamander)

Višegodišnja je biljka, razvijena u obliku gustog i niskog polugrma, koji u većem broju primjeraka obrašćuje suhe i kamene obronke, naročito uz putove i staze. Stabljika joj je barem jednim dijelom povaljena i vrlo razgranata. Gusto je obrasla usko ovalnim, gotovo kijačastim i na rubu narovašenim listovima. Crveni, rjeđe bijeli i usnati cvjetovi nastaju među pricvjetnim listovima u prividnim pršljenima koji su zbijeni u grozd i okrenuti na jednu stranu.
Zbog intenzivnog mirisa i gorkog okusa koji skuplja usta, dubačac je odavno poznat kao ljekovita biljka, a narod je još i danas mnogo upotrebljava. U tu se svrhu sabire cijela biljka sa cvjetovima, ali bez korijena. Cvate od srpnja do kolovoza. Djelovanje ove biljke (Herba Chamaedrys) svodi se na nazočnost gorkih tvari, eteričnog ulja i treslovina. Primjenjuje se prvenstveno kod bolesti probavnog trakta. Pored toga, narod je upotrebljava i kao lijek protiv groznice, za izlučivanje mokraće, kod bolesti slezene itd. U Bosni dubačac s vinom i s medom slovi kao lijek od kašlja i padavice.

Iđirot, mirišljivi šaš, vodena sabljica (lat. Acorus calamus L.; eng. sweet calamus; njem. Magenwurz, Kalmus)

Svojim razvojem i izgledom idirot podsjeća na poznatu ukrasnu biljku peruniku (Iris). Ima razvijen i razgranat podanak koji se zakorjenjuje u močvarnom mulju. Listovi su mu dugi, sabljasti i uspravni. Brojni sitni i neugledni cvjetovi žućkasto zelene boje zbijaju se u dugom valjkastom klipu. Podrijetlom iz toplih predjela jugoistočne Azije, danas idirot raste i u umjerenom pojasu, pa tako i kod nas. Nalazimo ga uz rubove stajaćih i tekućih voda, u jarcima i u močvarama. Najviše ga ima u našim nizinskim predjelima, uz veće rijeke, redovito u velikom mnoštvu primjeraka. Ne smijemo ga zamijeniti s vrlo sličnom vodenom perunikom (Iris pseudacorus L.), koja ima velike žuto obojene cvjetove.
Za liječenje se sabire mirišljivi podanak (Rhizoma Calami), i to ujesen. Sadrži eterično ulje s azaronom, zatim gorke tvari akorina, kolamina itd. Ima i treslovine, škroba, šećera i dr. Zbog naročitog mirisa i gorkog okusa upotrebljavao se nekoć kao začin, za žvakanje, kao dodatak u pasti za zube i si. Uzima se u obliku tinkture, iscjetka ili usitnjen u prah. Narod ga najčešće uzima kod želučanih bolesti, kod prehlade, katara, proljeva i si. Pospješuje izlučivanje mokraće, liječi groznicu, plućne bolesti, slabe živce itd. Pomaže navodno i kao sredstvo za jačanje spolnog nagona (potencije). Primjenjuje se kao sredstvo koje nadražuje kožu, kao prašak za zube, u vodi za ispiranje usta itd. Njegovo ulje služi i u proizvodnji likera, parfema, mirišljivih voda itd.

Hajdučka trava, stolisnik (lat. Achillea millefolium L.; eng. milfoil, common yarrow; njem. Gemeine Schafgarbe)

Pripada skupini najrasprostranjenijih biljaka na travnjacima, livadama, pašnjacima, u šikarama i svijetlim šumama. Stolisnika ima u bezbroj oblika i vrsti koje rastu po svim našim krajevima, od primorske oblasti do unutrašnjosti i planinskih predjela. Sve su to višegodišnje i vrlo otporne biljke, koje se veoma intenzivno šire. Podzemni su im dijelovi vrlo razvijeni i razgranati. Nadzemne su stabljike brojne i redovito razgranate. Lako se prepoznaju po dugim i vrlo uskim listovima koji su višestruko perasto iscijepani. Čitava je biljka jače ili slabije dlakava i mirišljiva. Sitne glavice bijelih jezičastih i cjevastih cvjetova okupljaju se u gustim nakupinama na vrhu stabljike.
Kao drevni lijek, biljka se sabire čitava u vrijeme cvatnje (bez podzemnih dijelova). To je pripravak Herba Millefolii. Gorkastog je okusa i naročitog mirisa. Uz ostalo, sadrži ahilein, eterično ulje, treslovinu, smolu, gumu, inulin itd. Najviše se upotrebljava kod bolesti probavnog trakta. Jača želudac, potiče apetit i ubrzava probavu i izmjenu tvari. Najčešće se uzima u obliku gorkog čaja ili kao dodatak gorkim rakijama. Služi i kao sredstvo koje zaustavlja unutrašnja i vanjska krvarenja (npr. kod krvarenja želuca, crijeva, hemoroida, u menstruaciji, iz rane i si.). Primjenjuje se i eterično ulje, Oleum Millefolii, koje se dobiva parnom destilacijom iz svježe ili osušene biljke. Upotrebljava se uglavnom kao nervno ekscitans, kao lijek za jačanje ili kao aromatik. Djelovanje se uglavnom pripisuje prisutnosti gorkih tvari i eteričnog ulja.

Blaženi čkalj, šikalina (lat. Cnicus benedictus L.; eng. blessed thistle; njem. Benediktenkraut)

Kao jednogodišnja biljka, blaženi čkalj ima do 40 cm visoku i razgranatu stabljiku. Listovi su produženi i krepasti, na rubu vrlo nazubljeni i bodljasti. Na krajevima ogranaka razvijaju se pojedinačne cvatne glavice koje su gusto obavijene bodljastim ovojnim listovima. Unutrašnji ovojni listovi produženi su u duge i oštre bodlje koje zaštićuju cjevaste cvjetove žute boje. Čkalj je poznata biljka suhih i kamenih mjesta našeg obalnog pojasa. Najviše je ima u Dalmaciji.
Za liječenje se sabiru listovi i mlađi ogranci sa cvjetnim glavicama (Herba Cardui benedicti). Pripravak je vrlo gorkog okusa. U njemu ima gorke tvari knicina, eteričnog ulja, treslovina i smolastih tvari. Najviše se upotrebljava kao lijek u bolestima probavnih organa. Njime liječe, međutim, i smetnje u menstruaciji, hemoroide, razne rane itd. Zbog toga je ova biljka poznata kao univerzalni lijek.
Slabu probavu, kronične bolesti želuca i crijeva, kao i općenito slabi želudac liječi narod i omanom (Inula helenium L.). U tu se svrhu upotrebljavaju podzemni dijelovi (Rhizoma Helenii) koji su vrlo jakog kamforastog mirisa, sluzavi i gork