Biljke s mirišljivim tvarima (eteričnim uljima) kojima se reguliraju i pospješuju probavne funkcije želuca i crijeva

Majoran, mažuran (lat. Majorana hortensis Moencli; eng. Marjoram; njem. Echter Majoran, Wurstkraut)

To je poznata mirodijska zeljasta biljka, najčešće jednogodišnja i dosta niska. Stabljika joj je gusto razgranata. Odatle i zbijeni rast koji podsjeća na mali grmić. Vrlo je gusto pokrivena sitnim listovima cjelovitog ruba i loptastog, zaokruženog oblika. U pršljenastim se cvatovima razvijaju bijelo, ljubičasto ili ružičasto obojeni usnati cvjetovi (porodica usnjača, Labiatae). Uzgojem je u Evropu dospio s Istoka. Kod nas raste uglavnom samo u povrtnjacima, gdje se prvenstveno uzgaja za dobivanje vrlo mirišljivog začina.
I za začin i za lijek sabiru se samo listovi i mlađi ogranci sa cvjetovima (Herba Majoranae). Glavni im je sastojak eterično ulje. I danas se najviše upotrebljava kao začin koji se dodaje jelima od mesa. Za liječenje se uzima najčešće kod bolesti želuca (jača i smiruje želudac). Narod koristi mažuran i u živčanim bolestima, kod prehlade, u ženskim bolestima, kod raznih grčeva itd. Dodaje se i vodi za kupanje.
Mravinac, vranilova trava (lat. Origanum vulgare L.; eng. wild marjoram; njem. Wilder Majoran)

Upotrebljava se slično kao i pitomi majoran, tako da je i primjena ove biljke kao začina i lijeka u narodu vrlo rasprostranjena. To je trajna biljka koja može narasti i do pola metra. Gušće je razgranata samo u gornjem dijelu. Listovi su sitni, jajastog oblika i na rubu cjeloviti. Tamnije ili svjetlije crvenkasto obojeni cvjetovi nastaju zajedno sa živo obojenim pricvjetnim listovima u gustim cvatovima na krajevima uspravnih ogranaka. Ima je u svim našim krajevima, no ipak najviše na kamenim, suhim i suncu izloženim terenima, po livadama, u šikarama i svijetlim šumama. Javlja se obilno i lako ju je sabrati.
Za dobivanje lijeka i začina koriste se listovi mravinca. Sabiru se zajedno s mlađim dijelovima čitave zeleni i sa cvjetovima (Herba Origani). Pripravak je jakog i ugodnog mirisa, s nešto gorkog okusa. U njemu ima eteričnog ulja, gorkih tvari i treslovina. Primjenjuje se kod bolesti probavnih organa, za stišavanje bolova kod ženskih bolesti, bolesti jetara, živčanih bolesti, ujeda otrovnih zmija itd.

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum L.; eng. basil; njem. Basilie, Basilienkraut)

U narodu je dobro poznata, pa i opjevana mirišljiva biljka koja je zapravo kod nas rasprostranjena samo umjetno uzgojena. Teško je naći i najmanji seoski cvjetnjak u kojem nećemo susresti i ovu jednogodišnju biljku vrlo ugodnog i intenzivnog mirisa. Zbog guste razgranatosti, bosiljak izgleda kao manji grmić obrastao jajastim i cjelovitim listovima. Crvenkasti ili žućkasti usnati cvjetovi okupljeni su u većem broju na krajevima više manje uspravnih ogranaka.
Za liječenje se uzima čitava biljka, sabrana u vrijeme cvjetanja (Herba Basilici). Okusa je gorka i nešto ljuta. Sadrži uglavnom eterično ulje i treslovine. Kao mirišljivi pripravak, bosiljak djeluje povoljno na probavu (i otvara apetit), umiruje živce, pojačava izlučivanje mokraće, potiče spolni nagon (potenciju), liječi groznicu, pomaže kod ženske bolesti itd. U sjemenkama bosiljka ima mnogo sluzi, pa se i njima narod služi u liječenju raznih upala. Iz svježe se biljke dobiva i ulje (Oleum Basilici), koje se koristi u proizvodnji mirisa i različitih pića.

Ružmarin, ružmarin (lat. Rosmarinus officinalis L.; eng. Rosemary; njem. Rosmarin, Kranzenkraut)

Iako je ružmarin poznat u svim našim krajevima, kao samonikla biljka raste samo u užem primorskom pojasu, kod nas posebno u Dalmaciji i na svim našim otocima, gdje najbolje i uspijeva. Mjestimice ga ima u vrlo velikom broju primjeraka. Izrasta u gust višegodišnji grm s bezbroj šibljastih ogranaka, čak i do dva metra. Grane su mu gusto obrasle uskim i na rubu prema dolje svinutim zimzelenim listovima koji su s donje strane gotovo bijelo dlakavi, a s gornje goli i sjajni. Među listovima na krajevima ogranaka razvijaju se modri usnati cvjetovi kojih ima u većem dijelu godine.
Od najstarijih se vremena ružmarin osobito cijeni kao svestrani začin. U tu se svrhu, kao i u svrhu liječenja, sabiru samo listovi i mladi vršci s listovima i cvjetovima (Folia Rosmarini). Listovi imaju vrlo jak i ugodan miris, a gorkast, opor i pomalo ljut okus. Glavni im je sastojak eterično ulje, kojega u nekim listovima ima i do 10 posto. Osim toga, listovi sadrže i gorke tvari, smolu i treslovinu. Najviše se upotrebljava za liječenje probavnih smetnji (kao aromatik, karminativ i stimulans). Lišće ružmarina jača želudac, pospješuje uklanjanje plinova, tjera mokraću i znoj, te liječi bolesti bubrega i jetara. Ružmarin je poznat i kao lijek za živčane bolesti, te za bolesti srca i krvotoka. Ružmarinovo ulje (Oleum R.), koje se dobiva iz ružmarinovih listova i vršaka ogranaka, upotrebljava se na isti način kao i listovi (kao aromatik, stimulans, abortium, karminativ, antiseptik itd.). Bez opasnosti se može koristiti samo za vanjsko liječenje, uglavnom kao podražilo za kožu. Koristi se i u proizvodnji parfema, mirišljivih voda i sl.

Komorač, morač, anason, slatki januš (lat. Foeniculum vulgare Mili.; eng. fennel; njem.
Fenchel)

Dvogodišnja je ili višegodišnja biljka koja iz dugog i jakog vretenastog korijena tjera i do dva metra visoku i u gornjem dijelu vrlo razgranatu i bridastu stabljiku s modrim maskom. Veliki su joj listovi višestruko izrezani u nitaste i meke isječke. Brojni žuti cvjetovi okupljeni su u sastavljenim šticima, bez ovoja i ovojčića. Plod se raspada u dva plodića koji su oko 5 mm dugi, gotovo valjkasti, nešto svinuti, modrozeleni ili zelenožuti, te sa pet istaknutih rebara. Mirodijskog su mirisa, a slatkastog okusa koji pomalo peče. Inače, čitava biljka ima veoma jak miris. Uglavnom je rasprostranjena u primorskim krajevima, na otocima, te u Makedoniji. Raste ponegdje u divljem i u poludivljem stanju, ali kao mirodijska biljka vrlo se mnogo uzgaja. Jedna je od najstarijih uzgajanih biljaka u zemljama oko Sredozemnog mora, te se koristi kao povrće, a mnogo se uzgaja u SAD. No najviše se koriste plodići komorača (Fructus Foeniculi), koji se primjenjuju izravno ili kao sirovina za dobivanje poznatog komoračevog ulja (Oleum Foeniculi). Naročito se cijene plodovi i od njih dobiveno ulje od plemenitije podvrste Foeniculum dulce. Ti se plodovi vrlo mnogo upotrebljavaju kao začin u proizvodnji peciva, za spremanje životnih namirnica itd. Kao lijek, služe za popravljanje mirisa, kod želučanih tegoba, naročito kod nadimanja i si. Plodovi u prahu često su dio lijekova za bolesti želuca, za jače izlučivanje mlijeka kod dojilja, za poboljšanja apetita, (naročito kod djece) itd. Komoračeva voda (Aqua Foeniculi) služi za grgljanje, ispiranje očiju i si. U većim količinama širi kapilare, te tako djeluje suprotno od kamilice. Može biti i štetno.

Kopar (lat. Anethum graveolens L.; eng. dill; njem. Dill, Dillfenchel)

Poznata je i vrlo stara mirodijska biljka koja raste slično komoraču i ima visoku stabljiku s vrlo iscjepkanim i utanjenim listovima. Listovi su vrlo intenzivnog mirisa, zbog čega se i koristi kao začin. Imaju ljekovito djelovanje slično kao i komorač: pospješuju probavu i jačaju sve funkcije unutrašnjih organa (jača izlučivanje mokraće, vjetra i mlijeka). Istoj svrsi služe i plodovi (Fructus Anethi), kao i ulje (Oleum Anethi).





Smilje (lat. Helichrysum italicum Mili.; engl. everlasting; njem. Sonnengoldblume)

Vrlo je česta i rasprostranjena biljka na našem obalnom pojasu. Poznata je kao stanovnik neobrađenih površina, napuštenih uzgajališta i pustih kamenjara. Rastući u gustim skupinama, smilje daje mirišljivu atmosferu koju osjećamo za vrućih i sunčanih dana u krajevima oko mora. Kao trajna biljka, smilje raste u obliku polugrmića, u kojima na velikom broju ogranaka nastaju vrlo uski i dlakavi listovi blijedo zelenkaste boje. Od sive podloge kamenih terena smilje se ističe samo u vrijeme cvatnje, kada se na krajevima ogranaka razvijaju zbijene nakupine brojnih cvjetnih glavica sa zlatnožutim cvjetovima.
Zbog intenzivnog mirisa od obilja eteričnog ulja, smilje se koristi i kao začin i kao lijek. U tu se svrhu sabiru vršni dijelovi ogranaka zajedno sa cvjetovima (ili samo vršni izbojci s mladim listovima). I kad su osušeni, oni zadržavaju taj intenzivan miris, pa ih narod upotrebljava kao dodatak nekim jelima. Imaju i nešto gorkastog okusa, pa se primjenjuju i kod liječenja probavnih smetnji. Ta je biljka ljekovita uglavnom zato što sadrži eterična ulja. Narod upotrebljava smilje još i za liječenje živčanih bolesti.
Jačanju želuca (naročito kod nedostatka apetita) pomaže i korijen angelike, kravojca (Angelica archangelica L.). Uzima se u prahu ili u obliku hladnog iscjetka.