BILJKE KOJIMA SE LIJEČE OBOLJENJA JETARA I ŽUČNOG MJEHURA (ŽUČI)

Metvica, nana (lat. Mentha piperita L.; eng. peppermint; njem. Pfefferminze)

Pripada onoj skupini ljekovitih biljaka koje narod mnogo upotrebljava zbog intenzivnog mirisa. Kao i druge vrste metvica, tako i paprena metvica ili nana raste pretežno na vlažnim mjestima, ali samo uzgajana, dok kao samonikla biljka u nas ne raste. Jednom zasađena, održava se i dalje, razmnožavajući se sama od sebe. Zahvaljujući razvitku vriježa i trajnih podzemnih dijelova, nana raste redovito u gustim nakupinama. Nadzemni su izdanci kratki i s mnogo jajastih i usiljenih listova skoro modro zelene boje. Čitava je biljka gola, sjajna i vrlo intenzivnog mirisa. Okusa je paprenastog.
Za liječenje se upotrebljava čitava biljka s listovima (Folium Menthae piperitae). Od lista se dobiva vrlo aktivno metvičino ulje (Oleum M. p.) u kojemu je glavni sastavni dio mentol. Mentol djeluje vrlo intenzivno na živce. Naročito nadražuje završetke živaca na osjet hladnoće na koži i sluznici. Izaziva anesteziju. Baktericidan je. Pojačava izlučivanje žuči. Vrlo je raznolika primjena metvičinog lišća i ulja koje pali, raskužuje, koči centralni živčani sistem itd. Nana se upotrebljava i kao začin u kuhinji. Mentol se dodaje raznim ljekovitim preparatima, slasticama, bombonima itd. Kao lijek, metvica pomaže naročito kod bolesti jetara (napose kod bolova uslijed žučnih kamenaca), bolesti želuca, crijeva, srca itd. Mentolom se ublažuju razni bolovi, grčevi, glavobolja, neuralgija i si. Koristi se i kao dodatak kupkama, melemima, klistirima itd. Općenito se djelovanje paprene metvice svodi na aktivnost mentola kao sredstva koje ublažuje bolove.

Pusteni dubačac (lat. Teucrium marum L.)




Nije domaća biljka, iako se tu i tamo nađe i kao poludivlja biljka u prirodi. Raste samo uzgajana. Kao trajna biljka, i ova vrsta dubačca raste u niskom gustom polugrmiću, na kome se razvijaju gusti dlakavi (pusteni) i zato gotovo bijeli mali listovi. I ostali su dijelovi biljke vrlo dlakavi.
Za liječenje se uzima čitava biljka (Herba Teucrii mari) koja je mirišljiva i vrlo gorka. Sadrži eterično ulje, gorke tvari, smolu itd. S uspjehom se primjenjuje kod bolesti žučnog mjehura. Djeluje holeretično, što znači da pospješuje izlučivanje žuči. Narod je koristi i kao lijek kod bolesti želuca, bubrega i mokraćnog mjehura.

Trava iva (Teucrium montanum L.)

Jedna je od najpoznatijih i najomiljenijih domaćih ljekovitih biljaka, kojoj naš narod pripisuje vrlo veliku ljekovitost. Raste kao trajni polugrm na suhim, sunčanim i vapnenačkim obroncima po svim našim planinama. Listovi su joj vrlo uski, s donje strane gusto dlakavi (sivo bijele boje). Bijeli i usnati cvjetovi zbijaju se u gustim pršljenovima pri vrhu stabljike i ogranaka. Sabiru se mlađi dijelovi biljke sa cvjetovima ili, još bolje, prije razvitka cvjetova. I njezini su dijelovi mirišljivi i gorki, pa se zbog toga mnogo i upotrebljavaju u narodnoj medicini. Naročito se njome liječe bolesti jetara, želuca, pluća itd. Vrijedi manjenviše kao univerzalan lijek.

Maslačak (lat. Taraxacum offinale L.; eng.. milkyellow gowan; njem. Lowenzahn)

Upotreba maslačka kao ljekovite biljke i u našem je narodu vrlo rasprostranjena. Ta je biljka vrlo dobro poznata jer raste svugdje, naročito na travnjacima, pa u vrijeme cvjetanja daje livadama posebno obilježje. Raste i u šumama, u vrtovima, na oranicama i drugdje. Ima je na najnižim i na najvišim predjelima. U svim dijelovima te zeljaste biljke (sa žutim glavičastim cvatovima) razvija se mliječni sok. Koristi se i u obliku povrća, kao salata, najčešće u svježem stanju. Mnogo se upotrebljava i sam sok.
Čitava je biljka gorkog okusa, naročito u posve razvijenom stanju i u vrijeme cvatnje kad sadrži najviše mliječnog soka. Gorki okus potječe od gorke tvari taraksacina, koji može djelovati otrovno ako se biljka upotrebljava u većim količinama. Inače je maslačak naročito poznat u narodu kao sredstvo koje se uzima u tzv. proljetnim kurama. Maslačak jača želudac i — kako narod kaže — čisti krv. Dokazana je njegova ljekovitost i kod bolesti jetara i žuči. Navodno izaziva jače izlučivanje žuči. Općenito je to lijek koji povoljno utječe na izlučivanje u svim dijelovima probavnog trakta. Uz listove i svježi sok, narod najviše koristi čitavu biljku, koja se sabire u proljeće, najbolje prije cvatnje (Radix Taraxaci cum herba).

Gospina trava, kantarion (lat. Hypericum perforatum L.; eng. Saint John's wort; njem. Johanniskraut)

U nas je to dosta česta i obična zeljasta biljka koja raste po svijetlim šumama i šikarama, na livadama i pašnjacima, na zapuštenim terenima, uz putove, među kamenim gromadama i drugdje. Trajna je biljka, koja razvija čvrstu, u donjem dijelu gotovo drvenastu i vrlo razgranatu stabljiku. Listovi su usko jajasti, obično nešto produženi i sa svijetlim točkicama (ako gledamo list prema svijetlu). Upadljivi i žuto obojeni cvjetovi okupljeni su u zbijenim vršnim cvatovima. Narod je vrlo dobro poznaje kao ljekovitu biljku.
Za liječenje se sabire čitava biljka sa cvjetovima (ali bez korijenja), zapravo biljni vršci u doba cvjetanja (Herba Hyperici). U preparatu mora biti cvjetova jer se njima i pripisuje najveća ljekovitost. Biljka sadrži mnogo eteričnog ulja (smole), zatim gorkih tvari, treslovina itd. Neke su tvari žuto obojene, čemu narod u liječenju pripisuje naročitu važnost. Osobito je cijenjena kao lijek u bolestima jetre i žučnog mjehura. Umiruje bolove i grčeve, te pospješuje izlučivanje žuči i ostalih sekreta probavnog trakta. Mnogo se upotrebljava i ulje od iscijeđenih cvjetova (odatle i žuto crvenkasta boja takvog ulja). Ulje od gospine trave upotrebljava se i izvana (stavlja se npr. na rane i kod nekih kožnih bolesti). Koristi se i kao izvrsno umirujuće sredstvo.
Za liječenje bolesti jetara i žučnog mjehura narod upotrebljava još i mnoge druge ljekovite biljke, od kojih se jedne odlikuju sadržinom gorkih, a druge opet eteričnih ulja. U tu se svrhu još koriste: pelin (Artemisia absinthium L.) grčica (Menyanthes trifoliata L.), cikorija (Cichorium intybus L.), idirot (Acorus calamus L.), ružmarin (Rosmarinus officinalis L.), kadulja (Salvia ofjicinalis L.) itd. Zbog toga što sadrži žutog mliječnog soka, u liječenju bolesti žuči i žutice koristi se i rosopas (Chelidonium majus L.), biljka koja može biti i otrovna jer sadrži neke alkaloide. Izlučivanje žuči pospješuju još i marulja, bijeli tetrljan (Marrubium vulgare L.) i oman (Inula helenium L.).