Za tu vrst liječenja nema posebnih ljekovitih biljaka. Primjenjuju se uglavnom one vrste koje se, prvenstveno zbog eteričnih ulja i treslovina, i inače upotrebljavaju u liječenju usne šupljine i ždrijela. To su prvenstveno ljekovite biljke s eteričnim uljima:
Kadulja (Salvia officinalis L.) koja je i inače poznata kao izvrsno sredstvo za ispiranje usne šupljine i ždrijela.
Anis, anason (Pimpinella anisum L.).
Plod (Fructus Anisi) i ulje (Oleum Anisi) imaju vrlo intenzivan miris i slatkast okus. Najčešće se i upotrebljavaju kod katara priključnih dišnih putova.
Eukaliptus (Eucalyptus globulus Labill.).
Primjenjuje se (uglavnom za inhalaciju) jedino eukaliptusovo ulje (Oleum Eucalypti) koje se može dobiti u apoteci.
Planinski bor (Pinus mugo var, pumilio Haenke Koch).
Iz iglica dobiveno ulje (Oleum Pini pumilionis) služi isto tako kao sredstvo za inhalaciju, za trljanje, za osvježenje zraka, kao dodatak kupkama i si. Pomaže kod upale dišnih putova, astme, jakog kašlja itd.
Izop (Hyssopus officinalis L.).
Ulje dobiveno od biljke u cvijetu (Oleum Hyssopi) služi, među ostalim, i za liječenje katara dišnih putova.
Druge su opet biljke sa treslovinama:
Petoprsta (Potentilla tormentilla Neck.).
Za ispiranje usta i ždrijela narod se često služi uvarkom podanka, koji sadrži mnogo treslovina.
Borovnica (Vaccinium myrdllus L.).
Uvarak lišća često se primjenjuje i za ispiranje upaljenih usta i grla.
Povrtnica, rotkva (Rhaphanus sativusL.).
Zaslađen sok povrtnice liječi promuklost, jaki kašalj, sluz u prsima, astmu itd. Općenito služi kao lijek u bolestima dišnih organa.
3.2. BILJKE KOJE SMANJUJU NADRAŽAJ (LIJEČE UPALU) DIŠNIH ORGANA I UBLAŽUJU KAŠALJ
Crni sljez (lat. Malva silvestris L.; eng. mallow; njem. WildeMalve)
Crni sljez vrlo često naseljuje napuštena i neobrađena mjesta u naseljima. Raste i dalje od naselja, u poljima, na krčevinama i drugdje. Bujna je i sočna trajna zelen koja razvija velike listove zaokruženog ili bubrežnog oblika i narovašenog, odnosno krpastog ruba. Pravilni su i prostolatični cvjetovi modre ili modroljubičaste ili ružičaste boje.
Zbog obilja sluzi koriste se svi dijelovi, na prvom mjestu listovi (Folium Malvae) i cvjetovi (Flos Malvae). Lišće i cvjetovi sabiru se i od drugih vrsta sljeza. Služi kao sluzav preparat kod raznih bolesti, gdje je potrebno da se ublaži upaljena sluznica i smanji nadražaj. Slično se mogu upotrijebiti i svi dijelovi bijelog sljeza (Althaea officinalis L).
Podbijel (lat. Tussilago farfara L.; eng. colt's foot; njem. Huf- lattich)
Trajna je biljka s vrlo razvijenim podzemnim dijelovima, kojima obrašćuje svježa tla, vodene nanose i općenito površine bez razvijene vegetacije. U rano se proljeće najprije razvije kratka nadzemna stabljika s glavicom žutih cvjetova. Kasnije se razvijaju dosta veliki i krpasti (dijelom i narovašeni) listovi na kojima je donja strana od brojnih dlaka gotovo bijela.
Uglavnom se koriste mlađi listovi (Folium Farfarae), koji sadrže eterično ulje, sluz, gorki glikozid, treslovinu itd. Sabiru se i cvjetovi (Flos F.), u kojima ima sluzi, treslovina, gorkih tvari itd. Prijatnog su mirisa i slatkastog okusa. Oba dijela podbijela koriste se uglavnom kao lijek kod bolesti dišnih organa, naročito kod jakog kašlja.
Turčinak, bulka (lat. Papaver rhoeas L.; eng. red poppy, cornpoppy; njem. Kornmohn)
Raste kao korov na poljima, među žitaricama, uz putove i živice, na željezničkim nasipima i drugdje. Lako se prepoznaje po velikim i crvenim laticama koje lako otpadaju.
Za liječenje se upotrebljavaju samo cvjetovi koji se moraju vrlo oprezno sušiti kako ne bi jače promijenili boju. U cvijetu bulke ima sluzi, ali i nekih alkaloida koji djeluju umirujuće. Najviše se koriste za liječenje kašlja, promuklosti, bolova u prsima, kao i općenito za liječenje bolesti pluća. Od cvijeta se priređuje i sirup koji se daje i djeci kod jakog kašlja. I ta biljka može biti otrovna ako se prekomjerno uživa u bilo kojem obliku.
Islandski lišaj (lat. Cetraria islandica L. Ach.; eng. Iceland moss; njem. Islandisches Moss)
Ta vrst lišaja raste kod nas samo u visokim planinama. Raste na tlu u obliku niskog i iscijepanog, maslinastozelenog grmića. Vrlo je hranjiv jer sadrži mnogo škrobu sličnih tvari. Ima i gorkih tvari, eteričnog ulja, smole itd. Upotrebljava se kao sredstvo koje jača i krijepi, jača apetit, ublažuje nadražaj i smanjuje lučenje. Služi uglavnom kao lijek za bolesti pluća i želuca.
Kao lijek od kašlja mogu se upotrijebiti još i ove biljke:
Trputac, bokvica (vrste roda Plantago). Koristi se protiv kašlja u obliku sirupa koji se priređuje najčešće od lišća uskolisnog trpuca (P. lanceolata L.).
Dunja (Cydonia oblonga Mili.). Za liječenje kašlja služe sluzave sjemenke (Semen Cydoniae).
Lan (Linum usitatissimum L.). I od lana se koriste sluzave sjemenke.
3.3. BILJKE KOJE POSPJEŠUJU ISKAŠLJAVANJE
Jagorčevina (lat. Primula vulgaris L. Huds.; eng. primrose; njem. Schlusselblume)
Jedna je od prvih proljetnih biljaka koja se javlja u velikom broju na travnjacima, ali i u šumama. Ističe se brojnim i gotovo sjedećim cjevastim cvjetovima žute boje. Mladi su joj listovi duguljasto zaobljeni, mrežasto naborani i svinuti prema natrag. Kod nas rastu i druge vrste jaglaca ili jagorčevina, koje narod označava najčešće istim imenom. Od gornje se vrste uglavnom razlikuju tamnije ili svjetlije obojenim cvjetovima koji su smješteni u cvatu na vrhu uspravne i produžene stabljike bez listova. Postoje među njima razlike i u obliku lista koji su svi smješteni u ružici pri dnu cvjetne stabljike.
Za liječenje se koriste manje više svi žuto obojeni jaglaci. U tu se svrhu sabiru i cvjetovi i podzemni dijelovi. Cvjetovi (Flos Primulae), sabrani sa čaškom ili bez nje, blaga su i ugodna mirisa. U njima ima i saponinskih tvari, iako znatno manje nego u podanku s korijenjem (Rhizoma Primulae cum radice), koji se kopaju u proljeće. Podzemni su dijelovi gorki i trpki. Oba se preparata upotrebljavaju najviše kao lijek za kašalj. Međutim, narod se tim preparatima služi i kod bolesti bubrega, mokraćnog mjehura, srca i si.
Sladić, slatki korijen (lat. Glycyrrhiza glabra L.; eng. liquorice, sweet-wort; njem. SiiGholz)
Raste kod nas samo na nekim mjestima, kao npr. na obalnom pojasu, te na širem području Save i Dunava, gdje se naseljuje na pjeskovitom i neobrađenom tlu uz putove i plotove, u šikarama i na travnjacima. Trajna je i dosta velika zeljasta biljka. U tlu razvija debeli podanak s dugim i debelim vretenastim korijenom i s još dužim podzemnim vriježama. Nadzemna je stabljika uspravna, razgranata i s neparno perastim i dugim listovima. Ljubičasti i leptirnasti cvjetovi su zbijeni u gustim cvatovima koji su nasađeni na dugim stapkama. I brojne su mahune zbijene u gustim nakupinama. Na površini su gole ili žljezdasto dlakave.
Za liječenje se upotrebljavaju podzemni dijelovi (korijen s vriježama ili bez njih, Radix Glycyrrhizae), koji se prije sušenja moraju oguliti. Osušeni preparat je žućkaste boje i vrlo slatka okusa. Slatkoća mu potječe od naročite saponinske tvari (glicirizin) i od šećera. Sadrži i gorkih tvari. Najviše se upotrebljava kod prehlade i suhog kašlja, pa je poznata kao lijek kod bolesti pluća, katara dišnih putova i promuklosti, bolesti želuca, jetara, bubrega i mokraćnog mjehura. Djeluje i kao blago sredstvo za čišćenje, naročito uz primjesu drugih preparata. Služi i kao dodatak raznim slasticama (kao »crni šećer«) koje se uzimaju kod kašlja i prehlade. Primjenjuje se u čajnim mješavinama, u obliku sirupa, praha i si. Upotrebljava se najčešće u obliku sušena ekstrakta.
Sapunika, sapunjača (lat. Saponaria officinalis L.;eng. soapvvort; njem. Seifenkraut, Speichelwurz)
Raste u nizinskim šumama, među vrbama i u živicama, na obalama rijeka, kao i općenito na vlažnim mjestima. Podzemnim se vriježama vrlo intenzivno razmnožava, pa raste i u velikom broju primjeraka koji se u vrijeme cvjetanja ističu pravilno građenim i ružičastim ili bijelim cvjetovima. Stabljika ove trajne zeleni može narasti i preko 70 cm. Listovi su joj usko ovalni i postepeno suženi prema vrhu. Sadrži obilje saponinskih tvari.
Za liječenje se sabire korijen s dijelom podzemne stabljike (Radix Saponariae rubrae). Kopa se redovito ujesen, i to od starijih biljaka. Suši se na povišenoj toplini. Sadrži i do pet posto saponina. Služi uglavnom kao lijek od prehlade. Pomaže u iskašljavanju. Može biti i otrovna.
Timijan (lat. Thymus vulgaris L.; eng. garden thyme; njem. Echter Thymian)
Za razliku od ostalih vrsta roda Thymus, koje rastu kod nas kao samonikle i vrlo česte biljke, timijan je poznat samo kao vrtna biljka. On se i svojim izgledom razlikuje od srodnih vrsta: razvija se u obliku zbijenog i čvrstog polugrma, na kojem su svi prizemni dijelovi odrvenjeli. Listovi su mu duguljasto jajastog oblika, gotovo uski i na rubovima izrazito svinuti. Gusto su posuti uljenicama. Svijetlocrveni usnati cvjetovi nastaju u zbijenim i nešto produženim cvatovima.
Čitava biljka ima vrlo intenzivan miris zbog obilja eteričnog ulja (Oleum Thymi). Pored ulja, u zeljastim dijelovima timijana ima još i saponinskih tvari, zatim gorkih tvari, treslovina itd. Mlađe grančice s listovima i cvjetovima (Herba Thymi) upotrebljavaju se i za liječenje i za dobivanje timijanova ulja. U preparatu je najaktivnije eterično ulje s timolom, koji ima izrazita baktericidna i fungicidna svojstva. Zbog toga timijanovo ulje i djeluje antiseptički, pa može poslužiti za dezinfekciju crijeva i kao sredstvo protiv crijevnih nametnika. No u većim dozama može biti štetno, pa čak i otrovno. Kao lijek, timijan služi prvenstveno kao sredstvo za iskašljavanje. Zato se njime i liječe razne bolesti dišnih organa (naročito kod hripavca). Primjenjuje se kao oparak, iscjedak, ulje, mast i si. Upotrebljava se još i kao lijek u bolestima probavnih organa, bubrega, mokraćnog mjehura, kod menstruacijskih smetnji itd. Ulje se koristi i u kozmetičke svrhe.
Slično djelovanje imaju i druge vrste ovog roda, poznate pod imenom majčina dušica.
Krstušac, krestušak, momčić (vrste roda Polygala; eng. milkvvort, njem. Kreuzblume, Milchblume)
Krstušcima označujemo niske i dosta nježne trajne zeleni, koje na uspravnim i poleglim stabljikama nose uske listove i prema vrhu u klas okupljene leptirnaste cvjetove modre ili ljubičaste (gotovo crvene) boje. Najviše ih nalazimo na brdskim livadama i pašnjacima. Ima ih više vrsti od kojih su neke vrlo gorkog okusa.
Za liječenje se uzimaju čitave biljke, zajedno s korijenjem. Sadrže više ili manje saponinskih tvari, pa se zbog toga i upotrebljavaju kao sredstvo za iskašljavanje (kao ekspektorans).
Ljubica (lat. Viola odorata L.; eng. common violet; njem Heckenveilchen)
Ljubice se u nas javljaju u više vrsta i odlika. Ima ih svagdje, no najčešće ipak u živicama, svijetlim šumama i na svakovrsnim travnjacima. Najčešća je ona s okruglastim i srcolikim listovima i modrim, mirisnim cvjetovima. Trajna je biljka, koja se razmnožava i vriježama. Koriste se svi dijelovi ljubice, no najviše ipak samo cvjetovi (Flos Violarum). Od cvjetova se priređuje sirup koji služi kao lijek protiv kašlja (i kod djece). I ovdje su glikozidne tvari, odnosno saponini, prvenstveno aktivni u primjeni ljubice kao lijeka kod prehlade s kašljem.
Divizma (vrste roda Verbascum; eng. mullein; njem. Konigkoze)
Ovom rodu pripadaju brojne dvogodišnje zeleni koje razvijaju uspravnu i samo u gornjem dijelu razgranatu, najčešće vrlo visoku i čvrstu stabljiku. Listovi su srazmjerno prilično veliki, s kratkim peteljkama ili sjedeći. Najveći su pri osnovi stabljike, gdje su najčešće razmješteni u ružici. Što je udaljenost od osnove veća, oni su sve manji, izmjenični i brojni. Vrlo im često donji dio više ili manje obuhvaća stabljiku. Najčešće su gusto dlakavi i zbog toga više ili manje žućkaste ili srebrnasto sive boje. Cvjetovi su prilično veliki i uočljivi. Razmješteni su u velikom broju u terminalnim cvatovima. Rastu pojedinačno ili u čupercima, koji se slažu u duže ili kraće grozdove. Kod većine vrsti koje upotrebljavamo za liječenje vjenčić je žute boje. Obojeni su i vrlo dlakavi i prašnici. U tobolcima se stvara vrlo mnogo sitnih sjemenki. To su uglavnom biljke koje rastu najčešće na neobrađenim i neobraslim mjestima, na pjeskovitom tlu uz potoke i rijeke, na šumskim čistinama, kao i u blizini stanova.
Za liječenje se koriste cvjetovi (Flos Verbasci) koji se sabiru u punom razvitku, tj. kada im vjenčić već i sam od sebe otpada. I osušeni moraju sačuvati svijetložutu boju. Glavna im je sadržina sluz, zbog koje se i upotrebljavaju, sami ili s drugim ljekovitim biljkama, kao lijek koji pomaže kod kašlja. Služe i za liječenje drugih bolesti, uvijek kad je korisna primjena sluzavih preparata. U lišću ima gorke tvari i saponina, pa se mogu isto tako upotrijebiti i za iskašljavanje.
Rosika, muholovka (lat. Drosera rotundifolia L.; eng. dew plant, sun-dew; njem. Sonnentau)
Dosta je rijetka i uglavnom na tresetišta ograničena nježna biljka, koja pripada skupini mesoždernih, insektivornih biljaka. Sastoji se od prileglih i u ružici razmještenih kruglasto loptastih listova, te od bezlisne, najviše 20 cm visoke stabljike koja završava cvatom brojnih bijelih cvjetova.
Upotrebljava se čitava biljka, sabrana u vrijeme cvjetanja. Nema mirisa. Okusa je gorkog i oštrog. Sadrži treslovinu, organske kiseline, nekih fermenata itd. Nije poznata tvar koja djeluje. Mnogo se upotrebljava kao vrijedan lijek kod težih oblika kašlja. Primjenjuje se kao iscjedak, sirup i si. Ima i više gotovih preparata s ekstraktom rosike. Neki su namijenjeni liječenju hripavca i drugih težih vrsti kašlja.
Piskavica, grčko sjeme (lat. Trigonella foenum graecum L.; eng. Fenusgreek; njem. Bocks- hornklee)
Pripada skupini najstarijih ljekovitih biljaka. I danas se mnogo uzgaja u zemljama oko Sredozemnog mora. Ima je tu i tamo i u našim vrtovima, a raste dosta često i u prirodi kao poludivlja biljka. U tom je obliku rasprostranjena i u našim primorskim krajevima. Piskavica je jednogodišnja i više od pola metra visoka biljka jakog i prodornog mirisa. Listovi su joj trodjelni, a pojedinačni leptirnasti cvjetovi žute boje. U dugim mahunama nalazi se mnogo splošteno jajastih, žutosmeđih ili smeđecrvenkastih i hrapavih sjemenki.
Za lijek se uzimaju osušene i vrlo tvrde sjemenke (Semen Foetii graeci) koji su se mnogo upotrebljavali i za hranu, zatim u veterinarskoj medicini, te kao sredstvo kod vjerskih obreda. U sjemenkama ima raznih tvari kao npr. alkaloida trigonelina, zatim eteričnog ulja, masnog ulja, gorkih tvari, saponina, treslovina, sluzi, smole, holesterina itd. Ovim se preparatom liječe kašalj, bolesti želuca, pluća, čireva itd. Jača i spolni nagon. Raznolikom sadržinom sjemenke piskavice utječu vrlo povoljno na čitavu izmjenu tvari u organizmu. Sjeme piskavice može se dobiti i u apoteci. Primjenjuje se na razne načine. Za vanjsku upotrebu sjemenke piskavice najviše se upotrebljavaju u prahu (kao kaša).
Kao lijek kod kašlja upotrebljavaju se još i neke druge biljke:
Rogač (Ceratonia siliqua L.). Za liječenje dišnih organa upotrebljavaju se osušeni plodovi (Fructus Ceratoniae).
Komorač (Foeniculum vulgare Mili.). Zbog eteričnog ulja mirišljivi plodovi komorača služe i kao lijek za iskašljavanje.
Anis (Pimpinella anisum L.). Vrlo mirišljivi plodovi služe i kao lijek protiv astme, kod grča u prsima, protiv kašlja i katara bronhija itd.
Luk crveni (Allium čepa L.) pomaže kod kašlja i promuklosti.
3.4. BILJKE KOJE DJELUJU NA DIŠNI CENTAR
Uglavnom su vrlo otrovne biljke koje potiču, odnosno (u većim dozama) koče, dišni centar (i ferment disanja), a djeluju tvari glikozidne naravi (najčešće raspadni proizvodi glikozida amigdalina), koje se nalaze u sjemenkama, odnosno u lišću nekih ražičnjača, zapravo vrsta roda Prunus. Zbog otrovnosti ne preporučuje se njihova upotreba u narodnoj medicini.
U tom smislu djeluju sjemenke gorkog badema (lat. Prunus amygdalus var. amara DC Koch; eng. almond-tree; njem. Mandelbaum)
To je jedna posebna vrsta našeg jestivog badema koji se mnogo sadi zbog jestivih sjemenki i u nas u obalnom pojasu. Sjemenke gorkog badema su u većim količinama otrovne. U medicini se koriste samo sjemenke gorkog badema (Semen Amygdalae amarae), uglavnom iz sjeverne Afrike, sa Kanarskih otoka, iz Portugala i Španjolske. Ulje dobiveno od tih sjemenki (Oleum A. amarum aethereum) služi kao umirujuće i opojno sredstvo, kao lijek kod živčanih bolesti i si.
Po sličnom su djelovanju poznate i slijedeće biljke, odnosno njihovi pojedini dijelovi:
Sremza (lat. Prunus padus L.; eng. birdcherry; njem. Traubenkirsche)
Raste kao visoko i krošnjasto drvo u vlažnim šumama poplavnih terena. Prepoznaje se po bezbroj sitnih i bijelih cvjetova vrlo intenzivna i ugodna mirisa. Sjemenke sremze upotrebljavaju se kao i sjemenke gorkog badema. Sličan im je i sastav. Nastaju u sitnim i gotovo crnim koštunicama.
Lovorvišnja, zeleniće (lat. Prunus laurocerasus L.; eng. cherry-laurel; njem. Kirschlorbeer)
Mnogo se sadi kao ukrasni, zimzeleni grm, koji u posebnoj vrsti raste i kao samonikla biljka na nekim planinama u Srbiji. Razvija velike i duguljaste kožnate listove, tamnozelene i sjajne boje. Za liječenje se upotrebljavaju listovi (Folium Laurocerasi), kao i od njih dobiveno ulje (Oleum Laurocerasi). Od svježih se listova priređuje Aqua Laurocerasi koja se upotrebljava kao i Aqua Amygdalarum amarum, uglavnom za umirenje (npr. kao sedativ kod nadražaja dovodnih dišnih putova). Inače se lišćem i uljem lovorvišnje liječe razne teškoće kod disanja (u prsima).
Lobelija (vrsta roda Lobelia kao npr. L. inflata L.)
Te su biljke kod nas poznate smo kao uzgajane. Rastu kao niske zeljaste biljke koje se ističu izrazitim zvonastim cvjetovi¬ma, najčešće modre boje. Slične su našim zvončikama. Za liječenje se upotrebljavaju čitave biljke (Herba Lobeliae). U njima ima nekih alkaloida i glikozida. Poznate su kao lijek od bolesti dišnih organa (npr. astme, hripavca). Uglavnom imaju sedativno djelovanje. Najaktivnija im je tvar alkaloid lobelin koji je mirodijskog mirisa i oštra, duhanu sličnog okusa.
3.5. BILJKE KOJE SE UPOTREBLJAVAJU KOD ASTME BRONHIJA I BOLESTI PLUĆA
Grindelija, gumena biljka (lat. Grindelia robusta Nutt.)
Podrijetlom iz Amerike, ta se biljka uzgaja samo tu i tamo u vrtovima. Trajna je zelen koja razvija do jedan metar visoku i u gornjem dijelu razgranatu stabljiku. Listovi su joj lancetasti, nazubljeni i sjedeći. Na krajevima ogranaka razvijaju se pojedinačne glavice (pripada porodici glavočika) žutih cvjetova. Glavice su, naročito prije cvatnje, pokrivene gustim slojem smole. Čitava je biljka vrlo mirišljiva (balzam) i corka.
Za liječenje se upotrebljavaju biljni vršci sa cvjetnim glavicama i listovima (Herba Grindeliae). Glavna joj je sadržina smola. Općenito se upotrebljava kao sredstvo za iskašljavanje, ekspektorans, diuretik, te kao sredstvo za jačanje i umirenje. Primjenjuje se prvenstveno protiv astme, kod katara bronhija, kod hripavca, ali i kod upale mokraćnog mjehura. U većim dozama može djelovati i otrovno.
Divlja mrkva, španjolski morač (lat. Ammi visnaga Lam.; njem. Knorpelmohre, Zahnstocher-Ammei)
Jednogodišnja je biljka iz porodice štitarki. Ima dosta razgranatu i do jedan metar visoku stabljiku. Na višestruko iscijepanim listovima liske su vrlo uske, gotovo nitaste. Sitni i bijeli cvjetovi razvijaju se u gustim i loptastim cvatovima kojima se svršavaju brojni ogranci, tako da je čitava biljka upravo prekrivena cvjetovima. Plodići su vrlo sitni, jajasta oblika. Kao sjevernoafrička biljka, divlja mrkva raste danas u mnogim zemljama šireg Sredozemlja. Uzgojem se područje te biljke još više proširilo. Plodići španjolskog morača već odavno se upotrebljavaju kao diuretik, kao sredstvo koje izaziva menstruaciju, za liječenje reume itd. Novija su istraživanja pokazala da ovaj preparat vrlo uspješno djeluje kod koronarne insuficijencije i kod bronhijalne astme. Djelovanje se pripisuje nekim uljevitim i glikozidnim tvarima.
Plućnjak, medunika (lat. Pulmonaria officinalis L.; eng. lungvvort; njem. Lungenkraut)
Cvate ljubičastim, modrim ili crvenkastim cvjetovima već u rano proljeće. Raste po šumama i krčevinama, među grmljem, obično na svjetlijim mjestima. Trajna je biljka na kojoj su svi dijelovi manje više dlakavi. Donji su joj listovi produženo jajastog oblika i na dugim peteljikama, a gornji znatno manji i sjedeći. Na površini listova nalaze se svijetle mrlje nepravilnih oblika. Cvjetovi se razvijaju na vrhu stabljike, a ljevkastog su i pravilnog oblika i najčešće modri (ali i crveni ili ljubičasti).
Za liječenje se najčešće upotrebljava biljka u cvijetu (ali bez korijenja, Herba Pulmonariae maculosae.) Sadrži nešto sluzi, treslovina i mnogo mineralnih tvari (npr. kremične kiseline). Najviše se upotrebljava kod bolesti pluća i priključnih dišnih putova. Služi i kao lijek kod bolesti mokraćnog mjehura, kod hemoroida itd.
Troskot, pasja trava, oputina (lat. Polygonum aviculare L.; eng. knot-grass; njem. Vogelknoterch)
Najčešće raste u dvorištima, kraj putova i staza, pa i na mjestima kojima se stalno hoda i gazi. Neugledna je i na tlo prilegla trajna zelen, sitnih i usko ovalnih listova, koji se naizmjenično redaju na brojnim povaljenim ograncima. U pazušcima listova nastaju sitni, jedva zamjetljivi cvjetovi.
Upotrebljava se čitava biljka, sabrana u vrijeme cvjetanja (Herba Polygoni). Sadrži nešto treslovina, eteričnog ulja, zatim kremične kiseline, smole, voska, šećera itd. Sve se te tvari nalaze u srazmjerno malim količinama, tako da ni jedna od njih ne može imati utjecaja na eventualnu ljekovitost ove biljke. Pa ipak se i troskot vrlo mnogo upotrebljava u narodnoj medicini, i to prvenstveno kod bolesti dišnih organa (kod kašlja, pa i kod tuberkuloze), protiv raznih krvarenja, kod ženskih bolesti itd. Pomaže navodno i kod katara očiju, kod upale uha i si. (najčešće u obliku kaše od svježih listova).
Za liječenje najrazličitijih bolesti dišnih organa i naš se narod služi velikim brojem ljekovitih biljaka. Tako se, pored već prikazanih, upotrebljavaju još i slijedeće vrste:
Kužnjak (lat. Datura stramonium L.; eng. thorn-apple; njem. Stechapfel)
Poznata je biljka sa smetišta. Inače je otrovna jer sadrži neke alkaloide. Lišćem se liječi astma. Upotrebljava se na razne načine, no zbog otrovnosti samo prema uputi liječnika i u preparatima koje izrađuju apoteka ili industrija lijekova.
Blaženi čkalj ili šikalina (Cnicus benedictus L.). Za liječenje dišnih organa upotrebljava se čitava biljka, koja je inače poznata kao lijek kod bolesti želuca.
Angelika (Angelica archangelica L.). Pored ostalih bolesti, korijen angelike (Radix Angelicae) liječi i bolesti pluća (npr. neke katare).
Poljska preslica, rastavić (Equisetum arvense L.). Dokazano je da organski otopljena kremična kiselina preslice liječi tuberkulozu pluća time što jača otpornost stanica prema uzročnicima tuberkuloze i pomaže bržem izoliranju kaverna. Navodno su postignuti vrlo dobri uspjesi primjenom većih količina preparata. Slično djelovanje ima navodno preslica i u liječenju malignih tumora.
Orah (Juglans regia L.). Uvarak lišća služi i kao lijek protiv tuberkuloze.
Oman (Inula helenium L.). Aktivna tvar helenin djeluje navodno tako što koči (antibiotski) bacile tuberkuloze. Omanom se liječe još i bronhitis i astma.
Nema komentara:
Objavi komentar