Gdje se mogu naći ljekovite biljke

Ljekovite biljke treba sabirati u slobodnoj prirodi, na njihovim prirodnim staništima. To je važno već i zbog toga što se svaka biljka samo u povoljnim uvjetima, tj. u svojim prirodnim prilikama, može u potpunosti razviti. Tlo, klima i čitav okolni živi svijet s kojim biljka čini uravnoteženu zajednicu, sve to utječe na njezin puni razvitak. Nikada se planinska ljekovita biljka neće potpuno razviti u kulturi nižih predjela. Nikada neće imati ono djelovanje kao primjerci s prirodnog staništa. Isto tako, ni biljke iz primorskih, toplijih i sunčanih krajeva neće postići svoju punu vrijednost u sjevernijim krajevima. Znači, ljekovitost biljnih dijelova, odnosno biljaka, u velikoj se mjeri mijenja i ovisi o utjecaju mnogih čimbenika.
Potrebno je, prije svega, znati gdje neka ljekovita biljka raste, gdje se ona prirodno razvija. Nije dovoljno poznavati samo njezinu geografsku rasprostranjenost već i kojoj biljnoj zajednici pripada, u kakvim biljnim formacijama raste. Ako to znamo, neće nam biti teško da je nađemo i u većem broju primjeraka. Doduše, neke ljekovite biljke možemo naći i u blizini naselja, čak i u dvorištima, uz putove i staze, kraj plotova, u vrtovima, na oranicama, ponekad čak i na gnojištima. Neke takve biljke možemo uvrstiti među prave korovne biljke, odnosno biljke napuštenih, neobrađenih mjesta. To su biljke koje neprestano prate čovjeka.
Tako u blizini naselja i na poljima rastu razne bokvice, troskot, crni sljez, crna bunika, razne koprive, kužnjak, vodopija, čičak, pelin, rosopas, bazga, kupina, rusomača, vidac, kukolj, poljska maćuhica, mak turčinak, različak, kamilica, gorušica itd. Neke takve biljke čovjek i uzgaja, iako ne u ljekovite svrhe, kao npr. konoplju, lan, suncokret, a u povrtnjaku razne vrste luka, pastrnak, peršun, mrkvu, celer, hren, majoran, aniš, vrtni mak, papriku itd. Pa i neke voćke valja uvrstiti u skupinu ljekovitog bilja koje je čovjek iz drugih razloga (uglavnom zbog jestivih plodova) odavno udomaćio. Tako su svagdje kod nas u dvorištima i voćnjacima zasađene razne vrste jabuka, krušaka, šljiva, trešanja, bresaka, kajsija, dunja, smokava, ribizla, ogrozda itd. Tu često rastu i orah i dud. U vinogradima je zasađena vinova loza. U Primorju i Dalmaciji susrećemo maslinu, smokvu, badem, rogač, šipak, razno južno voće (agrume) itd. Na krovovima seoskih kuća možemo često vidjeti čuvarkuću, a u seoskim cvjetnjacima rijetko izostaju slijedeće ukrasne, ali katkad i ljekovite biljke: bosiljak, neven, trandovilje, perunika, izop, timijan, metvica, matičnjak, rabarbara, pustikara, skočac itd. Nerijetko se tu, u tim seoskim vrtićima, miješaju ukrasne biljke s ljekovitima.
U dolinama pored livadnih trava raste i raznovrsno drugo bilje. Ima tu i nekoliko ljekovitih biljaka, kao što su npr. maslačak, mrazovac, ivančica, razni žabnjaci, suručica, bokvica, srčenjak, stolisnik, kim itd. Na vlažnijim mjestima, u jarcima, na močvarnim livadama i u močvarama česta je i preslica. Među vodenim biljkama možemo koji put naći iđirot, gorki trolist, i rosiku. Među topolima i vrbama (u vrbicima) uz veće ili manje rijeke i potoke, na vlažnom tlu rastu repuh, krkovina, odoljen i paskvica. U grmlju tih najnižih predjela čest je i hmelj. Na obalama većih rijeka, na pjeskovitom tlu razvijaju se brojni primjerci divizme, bijelog sljeza, sapunike, omana, vratiča, piskavice itd. Tu i tamo na pjeskovitom i vlažnom tlu možemo naći i sladić. U raznim krajevima Hrvatske rastu na takvim mjestima još i neke druge ljekovite biljke.
U hrastovim šumama nizinskih i poplavnih terena (pogotovu u slavonskim i općenito posavskim šumama hrasta lužnjaka) rastu uz hrast lužnjak i neke zeljaste biljke, prilagođene na veću vlagu (npr. dobričica, kravojac, močvarne metvice, odoljen, neke žutilovke itd.). Mnogo veću raznolikost biljnog svijeta nalazimo u hrastovim šumama koje su se razvile na nešto višim terenima, redovito iznad granice poplava. Hrastovima se tu pridružuju i druge vrste šumskog drveća među kojima je najčešći obični grab. U još višim predjelima javlja se i bukva. U takvim je šumama mnogo drveća, grmova i zeljastih biljaka (npr. lipa, lijeska, glog, trnina, likovac, jagorčika, kukurijek, kopitnjak, plućnjak, ruže, oslad, obična paprat, odoljen itd.). U još višem, brdskom i pretplaninskom, pojasu hrastovi iščezavaju, a prevladava bukva kao naše najčešće šumsko drvo. Na bukove su šume vezane mnoge biljke. Među njima ima i ljekovitih: lazarkinja, obična paprat, oslad, bršljan, tisa itd. Na svjetlijim mjestima u šumama, na krčevinama i sječinama, vrlo se bujno razvijaju velebilje, malina, jagoda, abdovina, kao i brojne druge zeleni.
Manje biljaka, pogotovu ljekovitih, nalazimo u gušćim smrčevim šumama, kao i u šumama bukve i jele, u višim brdskim i pretplaninskim pojasevima. U njima su česti mahovi, paprati, borovnica, brusnica i dr. Nešto je više biljaka u svjetlijim borovim šumama koje u raznim oblicima obrašćuju prvenstveno kamene terene. U njima su se, uz razne vrste borova, zadržale i mnoge biljke koje su i inače rasprostranjene na otvorenijim mjestima, u šikarama i uz rubove šuma. Pogotovu je mnogo takvih biljaka u svijetlim i toplim šumicama hrasta medunca i crnog graba, koje se najčešće i razvijaju u borovim šumama. Smještene su redovito na prisojnim obroncima s podlogom od vapnenaca i dolomita. Sve su češće prema toplijem primorskom pojasu. Tu su se okupile i naše najstarije biljke, među njima i neke ljekovite: drijen, crni jasen, pasjakovina, trnina, borovnica, žutika, ljubica, dupčac, đurđica, kozlac itd.
U području brdskih šuma razvile su se i gorske livade — pašnjaci — izložene redovito vrlo intenzivnoj paši. Zbog toga na njima i prevladavaju neke otpornije biljke, a od grmova one vrste koje nisu tako izložene brstu, kao npr. žutika, kalina, glog, borovica, pasjakovina itd. U sastavu tih vrlo šarolikih travnjaka sudjeluju i poznate ljekovite biljke kao npr. gladiš, kilavica, kičica, vilino sito, majčina dušica, trava iva, rutvica i druge. Na većoj nadmorskoj visini u sastav tih pašnjaka, sada već pretplaninskog karaktera, ulaze još i srčanik, čemerika, moravka, somina, medvjetka, borovnica, kaćuni, islandski lišaj i dr.
U pretplaninskom i planinskom pojasu najbujniji biljni svijet razvija se u vrtačama, ponikvama, kraj većih stijena, u klancima, gdje se nagomilavaju veće količine vlage i šumskog tla. Na tim se mjestima redovito nalaze neke bujne i visoke zeleni, kao npr. divlji luk, obična paprat, anđelika, bijeli bun, odoljen itd. Sličnu bujnost biljaka nalazimo i na zagnojenom tlu uz planinske torove i staje. Tu redovito rastu: alpska kiselica, otrovni jediči, razne lobode, koprive, trpuci itd. Većom se bujnošću često ističe i biljni svijet koji raste među odronjenim kamenjem, u vlažnijim točilima. Tu je redovito mnogo paprati, odoljena, malina, srčanika, gospine trave i drugih visokih i bujno razvijenih biljaka.
Poseban biljni svijet naseljuje nepregledne kamenjare primorskih predjela na kojima danas više i nema gušćih šuma. Bliže moru i južnije prevladavaju zimzelene biljke. Zbog ljetne suše i izloženosti suncu, biljke se tu odlikuju bogatstvom eteričnih ulja, a među njima su i neke ljekovite: kadulja, smilje, ružmarin, lavendula, dalmatinski buhač, morski luk, komorač, korijandar, blaženi čkalj, mravinac, rutvica, trava iva, vrijesak itd.