Ljekoviti dijelovi biljaka

Za liječenje se koriste ili biljke ili njihovi pojedini dijelovi. Koriste se uglavnom biljke složenije građe. Međutim, za liječenje se upotrebljavaju i neke niže biljke. Najniže biljke, koje se vide samo pod mikroskopom, narod izravno i ne koristi. To su npr. bakterije i, jednostavnije rečeno, gljivice. Njima se služimo samo ako ti organizmi pomažu u priređivanju životnih namirnica, kao npr. u priređivanju kiselog mlijeka, za izradu kruha, u proizvodnji alkoholnih pića itd. U tome najčešće sudjeluju vrlo sitne, kvasne gljivice. Narod, nadalje, poznaje i korisnost nekih (plemenitih) plijesni koje u obliku tanke prevlake ili kožice, zelenkasto ili drukčije obojene, rastu na sadržini organskih tvari (npr. na kruhu, pekmezu, koži, voću i si.). Razvijenije dijelove nekih gljiva, narod upotrebljava za hranu. Neke poznajemo i kao otrovne. Kod svih tih viših gljiva razvijaju se plodišta koja su pretežno mesnata i sočna. Neke dijelove sa drvenastih i čvrstih plodišta pojedinih gljiva, kao npr. raznih guba, narod koristi kao sredstvo za zaustavljanje krvi (to je tzv. trud). I sastav tih dijelova vrlo je jednostavan.
Mnogo složeniju građu nalazimo kod viših biljaka kojima sve ljekovite biljke mahom i pripadaju. Kod njih razlikujemo više ili manje jasno diferencirane organe od kojih većina služi vegetativnim životnim funkcijama. Razmnažanju služe reproduktivni ili rasplodni organi koji su kod većine ljekovitih biljaka razvijeni u obliku jednostavnijeg ili složenijeg cvijeta.
Vegetativni su organi (korijen, stabljika i list) redovno i najjače razvijeni i najbogatiji raznom sadržinom, pa se zato najviše i koriste.

Korijen (radix) je u pravilu podzemni i bezlisni dio biljke. Njime je biljka pričvršćena za podlogu. On uglavnom služi za primanje hranjivih tvari iz tla. Zato su na korijenu barem neki, obično okrajni dijelovi, nježni i tanki. Korijen može u cijelosti biti končast ili čupav, no često mu glavni dijelovi zadebljaju, postanu mesnati, a ponekad i drvenasti, što se odnosi pogotovu na višegodišnje i drvenaste biljke. U jače odebljalim i nabreklim dijelovima korijena nalazimo obilje rezervnih tvari, naročito ugljičnih hidrata (šećera). Odatle i slatkast okus takva korijena. Neke tvari u korijenu mogu biti djelotvorne, pa se korijenje nekih ljekovitih biljaka i sabire u svrhu liječenja. Tako od korijenja raznih biljaka dobivamo dosta veliki broj lijekova.

Stabljika (caulis) nosi listove i cvjetove. Ima ih koje poput korijena rastu u zemlji, i to povremeno ili trajno. No i u tom se slučaju na stabljici (sada je to podzemna stabljika) nalaze barem ostaci listova. Po tome se podzemna stabljika i razlikuje od često vrlo slično građenog korijena. Redovito su barem u nekim dijelovima odebljale, sočne i bogate raznom sadržinom, pa stoga ti dijelovi često služe za ishranu. Tako se mnogo koriste podzemni dijelovi razvijeni u obliku gomolja (tuber) koji je kod nekih biljaka (npr. kod krumpira) vrlo razvijen, najčešće zaobljen i s mnogo mesnate i sočne sadržine. Najčešće sadrži mnogo ugljičnih hidrata. Zbog toga takvi gomolji imaju veliku prehrambenu vrijednost. Više je produžena, ali još uvijek mesnata, i podzemna stabljika koju zovemo podanak (rhizoma). Često je najsličniji običnoj, nadzemnoj stabljici. Na njemu se redovito razvijaju i listovi, iako najčešće u obliku nezelenih ljusaka. Katkad na podanku nalazimo i ostatke nadzemnih listova. Može biti jednostavan ili razgranjen. Traje obično više godina, zadržavajući duže vremena dužinski rast u jednom ili u više smjerova. I podanak sadrži redovito još i neke aktivne sup-stance koje se na razne načine koriste. Lukovicu (bulbus) čini vrlo skraćena podzemna stabljika s više zbijenih i mesnatih listova, u kojima su isto tako pohranjene najrazličitije tvari. Oko deset posto ljekovitih biljaka imaju podzemne stabljike koje se koriste u medicini. Mnogo se većom raznolikošću ističu nadzemne stabljike. Najčešće su to uspravne stabljike koje mogu biti zeljaste ili drvenaste, jednogodišnje ili višegodišnje. U zeljastim stabljikama nalazimo i stanice s raznim hranjivim tvarima, kao npr. ugljičnim hidratima. Naročito je srčika u zeljastim stabljikama vrlo bogata takvim tvarima. Neke se biljke zato i koriste za dobivanje šećera. Inače, u samim zeljastim stabljikama ne nalazimo često ljekovitih tvari, pa zato one uglavnom i ne služe u ljekovite svrhe. Kod većine zeljastih stabljika koriste se samo mlađi dijelovi, najčešće vršci, s listovima i cvjetovima kao najaktivnijim biljnim organima. Od takvih dijelova stabljike, ponekad još i s korijenom, pravi se lijek koji zovemo zelen (herba).

Kora (cortex) je vanjski, najčešće tamnije obojeni dio stabla. Taj se dio u proljeće najlakše odljepljuje od drva. Građa je kore složena i raznolika. U njoj su vanjski, površinski slojevi vrlo otporni, čvrsti i zbog nazočnosti obojenih tvari redovito znatno tamniji, ispucani i neživi. Zbog masnih tvari i treslovine taj dio kore je najvažniji zaštitni omotač biljke. Obično ima više slojeva. Kod nekih je biljaka razvijen u tolikoj mjeri da se može koristiti kao pluto (npr. od hrasta plutnjaka). Unutrašnji dio kore je nježnije građe i sa živim stanicama u kojima ima mnogo organskih spojeva. Kora se vrlo često koristi kao lijek (kod oko 9 posto ljekovitih biljaka).

Drvo (lignum) je još više razvijeni dio višegodišnje stabljike. Vrlo je čvrsto i otporno, a veoma je važna sirovina u industriji i tehnici. Uglavnom ne sadrži aktivnih tvari, te se redovito i ne upotrebljava u medicini (osim kod nekih izvanevropskih biljaka, i to najviše oko 3 posto).

List (kao droga folium) najaktivniji je dio biljke. U njemu se odvijaju najvažnije životne funkcije. Tu je i najviše biljnog zelenila. Osim toga, u listu nastaju i druge, često vrlo aktivne tvari. Zato se kao lijekovi najviše i koriste listovi. Više od 20 posto apotekarskih biljaka koristi se u obliku lišća. Inače, list može biti vrlo raznolik i po obliku i po unutrašnjoj građi. Tako npr. ima biljaka s višegodišnjim, uvijek zelenim listovima koji su uglavnom kožnatog i čvrstog sastava. Višegodišnji su i igličasti listovi kod četinara. Ostali se listovi, koji redovito traju samo jednu godinu, međusobno razlikuju ne samo po obliku nego i građi unutrašnjeg dijela lista. List pokrivaju vrlo često različito oblikovane i u većem ili manjem broju razvijene dlačice. Sve su te oznake važne za raspoznavanje pojedinih vrsta listova. Listovi se redovito sabiru u punom razvoju, najbolje prije cvatnje. Suviše mladi listovi sadrže mnogo vode.
Razmnažanju viših biljaka služe cvjetovi, kao i tvorevine koje nastaju iz cvjetova nakon oprašivanja i oplodnje.

Cvijet (flos) se u evoluciji biljaka postepeno usavršavao i poprimao sve složenije i složenije oblike, prilagođavajući se načinu oprašivanja, od onog putem vjetra pa do najsloženijeg, putem insekata. Zato su i cvjetovi kod različitih biljaka vrlo raznoliki, i po svome izgledu i po dijelovima od kojih su sastavljeni. Ima ih vrlo jednostavno građenih i pravilnih, ali i vrlo složenih. No svim je cvjetovima bitan osnovni sastav: u njima se nalaze prašnici i tučak sa sjemenim zamecima iz kojih, nakon oplodnje, nastaju sjemenke kao tvorevine u kojima je već pohranjena nova biljka (u obliku embrija). Sjemenka (semen) je redovito smještena u plodu (fructus). Zaštitni i ukrasni dijelovi cvijeta, koji obavijaju prašnike i tučak, od drugorazredne su važnosti, no za razlikovanje biljaka ti su dijelovi, naprotiv, vrlo važni. Zato je i potrebno poznavati izgled i građu cvijeta. Po cvjetovima se biljke i mogu najlakše prepoznati.
U vezi s vrlo složenim procesima oplodnje, u cvijetu se razvijaju najrazličitije tvari, najčešće razni hlapljivi spojevi koje i mi zamjećujemo kao mirise. U njima se nalaze i razne boje i ulja, pa i neke hranjive supstance (nektar). Mnoge se ljekovite biljke koriste i kao cvijet (oko 10 posto ljekovitih biljaka). Za dobivanje lijekova pogotovo se koriste cvjetovi biljaka koje sadrže eterična ulja. U svakom slučaju, cvjetove treba brati prije nego što obave svoju funkciju. Rjeđe se sabiru samo obojeni, vanjski dijelovi cvijeta (vjenčić). Obično se beru čitavi cvjetovi, a još češće čitavi cvatovi sa pricvjetnim listovima u kojima se, kao i u dijelovima čaške, nalazi najviše djelotvornih tvari. Cvjetovi su nježne građe, pa ih treba oprezno brati i sušiti.
Još se većom raznolikošću sastava odlikuju sjemenke i plodovi. U njima biljka odlaže i tvari koje su po svojim svojstvima često ljekovite ili otrovne. Poznato je da su mnogi plodovi otrovni. Oko deset posto ljekovitih biljaka koristi se u obliku plodova i u istom postotku u obliku sjemenki.