Što sadrže ljekovite biljke

Od hranjivih biljaka dobivamo hranjive tvari. I što je više takvih tvari u biljci, to joj je i vrijednost veća. Tako i ljekovita svojstva nekih biljaka potječu od tvari koje imaju neko ljekovito djelovanje.
Valja prije svega istaći poznatu činjenicu da se u svim dijelovima biljke, uostalom kao i u životinjama i čovjeku, nalazi vrlo mnogo vode, često i do 90 posto od ukupne težine svježe biljke. Vodom biljka prima pretežno hranu, u prvom redu mineralne tvari. Uz vodu su vezane i najvažnije životne funkcije biljke. Nakon uginuća biljke voda pridonosi bržem raspadanju i truljenju svega od čega se biljka sastoji. Zato se dijelovi biljaka, kojima se služimo za dobivanje lijekova, moraju osušiti. Najčešće se služimo osušenim biljkama. Paljenjem takvih suhih biljnih dijelova ostaje pepeo, u stvari, mineralni sastojci biljke.
Pogotovu su sjemenke mnogih biljaka (ricinus, sezam, arahis, lan, kokos itd.) bogate mastima, odnosno masnim uljima. Masne supstance su topljive u alkoholu i eteru. Kiselkasti okus mnogih biljaka potječe od organskih kiselina. Tako su u biljnim stanicama najčešće zastupane limunova, vinska, jabučna, oksalna i neke druge kiseline. Neke imaju veći postotak oksalne kiseline, pa je ona, da to istaknemo, otrovna. Zato je uživanje takvih biljaka u većim količinama (npr. kiselice) i štetno. U te štetne tvari pripadaju i alkaloidi. Biljke s alkaloidima pripadaju obično skupini najotrovnijih biljaka. U manjim količinama i primjerenim dozama postaju dragocjeni lijekovi, kojima se služi medicina (npr. muskarin, ergotamin, atropin, nikotin, kokain, papaverin, morfij, kolhicin, konijin, kodein itd.). Danas se već mnogi alkaloidi proizvode sintetskim putem.
Neke biljne sirovine s alkaloidima, iako su otrovne, trošimo obilno i u svakodnevnom životu (npr. kapsicin u paprici, piperin u papru, nikotin u duhanu, kofein u kavi, teobromin u kakau, tein u čaju itd.). Neke su pak poznate kao opojna sredstva (npr. opijum). Prema sastavu, razlikujemo nekoliko skupina alkaloida, a i djelovanje na čovjeka vrlo je različito.
Ljekovitim i otrovnim moraju se označiti i one tvari koje, povezane s ugljičnim hidratima, nastaju u nekim biljkama u obliku tzv. glikozida. To su spojevi što ih sadrže mnoge biljke, pa zato takve biljke i uvrštavamo među najvrednije lijekovite biljke. Glikozida ima više vrsta, kao što su npr. sinigrin (u gorušici), emodin (kod žeste) digitoksin (u lišću naprska), salicin (kod vrbe), arbutin (kod medvjetke) itd. Obično u jednoj biljci ima više srodnih glikozida. Biljke sa glikozidnim svojstvima uglavnom su i porodice krstašica, strupnikovice, ka- ramfili, ruže, vrijesovi itd. Glikozida najviše ima u pojedinim dijelovima biljke — u korijenu, listu i sjemenkama. Redovito su gorkog okusa. Kad govorimo o gorkim biljkama — a te su mnogobrojne u narodnoj medicini — onda ne mislimo na neku posebnu skupinu biljaka koje imaju sličan kemijski sastav.
Primjena eteričnih ulja u medicini veoma je široka (npr. kao stomahik, antispasmodik, diuretik, ekspertorans, sedativ itd.).
Neke biljke izlučuju i smole koje su vrlo srodne s eteričnim uljima. Smole djeluju štetno na razne mikroorganizme, pa mogu najčešće, kao terpentinsko ulje, poslužiti i u medicini. Ističu se osobitom ljepljivošću, što opravdava njihovu upotrebu ne samo u proizvodnji lakova i ljepila nego i u priređivanju ljekovitih melema i sličnih ljekovitih sredstava.
Smole otopljene u eteričnim uljima nazivamo balzamima. I njih nalazimo, u manje-više tekućem stanju, u raznim, uglavnom stranim biljkama (u tzv. balzamovcima). Balzami se od najstarijih vremena upotrebljavaju ne samo u vjerskim obredima nego i u medicini. Izlučinom smatramo i mliječni sok (lateks) koji se u tekućem stanju, najčešće bijel, rjeđe žut ili narančast, nalazi u nekim biljkama, tako npr. u mlječikama, smokvama, makovima, maslačku, rosopasu itd.