Podzemni biljni dijelovi, posebno korijen, vade se u vrijeme kada se u njima nagomilalo najviše organskih tvari, a to je pri kraju vegetacije, u jesen, ili pak prije nego što se te tvari utroše za razvoj nadzemnih dijelova, tj. početkom vegetacije, u proljeće. Proljeće i jesen su u pravilu doba kada se sabiru ne samo korijeni nego i podzemne stabljike (podanak, gomolj, lukovica, u kojima je u početku zimskog mirovanja nagomilana najveća količina organskih sup- stanci.
Podzemni dijelovi dvogodišnjih ljekovitih biljaka sabiru se koncem prve ili početkom druge godine, a kod višegodišnjih ne prije druge godine. Mesnate dijelove, očišćene od zemlje i suhih dijelova, a koji put i oguljene, treba odmah grubo usitniti (u veće ili manje komade, pljoske) te osušiti u sušnici (na suncu se ne može osušiti), kako bi se izbjeglo kvarenje. Najbolje je mesnate podzemne dijelove iskopati u ranu jesen, dok je sunce još dosta visoko, a nisu nastupile jače kiše.
I listovi, kao najčešći oblik u kojem se koristi ljekovite biljke, u pravilu se sabiru početkom cvjetanja biljke, dakle u vrijeme kad ona sadrži najviše aktivnih tvari. Cvjetanje je najočitiji znak da je biljka potpuno razvijena. Pri kraju cvatnje, a pogotovo u vrijeme razvitka ploda i sjemenaka, biljka redovito ima manje aktivnih tvari. Treba osobito paziti da listovi budu potpuno razvijeni, zeleni i bez nametnika. Kod mnogih biljaka mogu se sabirati i vršci s mlađim listovima. Listove s eteričnim uljima treba brzo osušiti i spremiti. Prilikom sušenja ne smije doći do izrazitije promjene boje listova, jer je to znak da je došlo do znatnijih promjena u sastavu važnijih tvari.
S još većom pažnjom treba sabirati najnježnije biljne dijelove — cvjetove. Valja ih sabirati u vrijeme kad su se potpuno razvili, ali još ne i ocvali. Kod nekih se biljaka sabiru još neotvoreni cvjetovi. U gušćim cvatovima sabiru se čitave cvjetne skupine. Pri rezanju ili kidanju cvjetova treba paziti da dršci budu što kraći, ali ipak da ostane makar i kratka peteljka. U protivnom, iz ubranog se cvijeta lakše gube aktivne tvari. Na cvjetovima se zadržavaju razni insekti, pa treba i na to paziti. Cvjetove treba sušiti vrlo brzo, jer o tome ovisi da li će bilje sačuvati prirodnu boju. Požutjeli i smeđi cvjetovi nemaju vrijednosti.
Plodovi se sabiru u posve zrelom stanju, samo za preradu u sirovom stanju (npr. za priređivanje voćnih sokova). I mesnati i suhi plodovi, određeni za sušenje sabiru se neposredno prije nego što sazru. Pri sabiranju treba paziti da među njih ne dospiju biljni otpaci i insekti. Plodovi se, naročito mesnati, suše teže nego ostali dijelovi biljke. Zato ih i moramo u tanjem sloju izložiti utjecaju toplijeg zraka da bi se dobro osušili i da bismo ih mogli spremiti bez bojazni da će se pokvariti.
Često se plodovi sabiru samo zbog sjemenki. U tom se slučaju plodovi sabiru prije nego što su potpuno zreli, tj. prije otvaranja ili pucanja, često i s ograncima kojih se još drže. Iz osušenih plodova lako se oslobađaju sjemenke. Sušenje sjemenki nije teško.
S višegodišnjih, drvenastih biljaka sabiremo koji put i koru, i to najbolje u proljeće kada se lako ljušti s drveta. Sabire se u pravilu s mlađih, najviše do tri godine starih grana. Takva je kora još više ili manje glatka, s tanjim, manje ispucanim plutastim slojem. Sušenje kore nije teško jer se teže kvari zbog toga što sadrži treslovine.
Možemo izvesti i neke zaključke koji nam mogu poslužiti kao opće upute u sabiranju ljekovitih biljaka:
svi se ljekoviti biljni dijelovi sabiru u vrijeme kada sadrže najviše aktivnih tvari;
sabirati se smiju samo svježi i zdravi biljni dijelovi, bez nečistoća i štetnih primjesa; bilje mora sadržavati samo čiste biljne dijelove odabrane ljekovite biljke;
sabirati treba samo za suha vremena; na dijelovima biljke ne smije biti ni rose, ni vlage od kiše.
