Mnoge ljekovite biljke sadrže u svojim dijelovima neke aktivne tvari koje su više ili manje otrovne, no neke od tih tvari u manjim dozama, djeluju i kao lijek. U većim su količinama otrovne, pa zato takve biljke i smatramo otrovnima. Neke mogu biti tako otrovne da uživanje i manjih količina živih biljnih dijelova može izazvati teške poremećaje u organizmu, pa i smrt. Na sreću, takvih izrazito otrovnih biljaka srazmjerno je malo, a i ljudi ih obično vrlo dobro poznaju. Zato su slučajevi smrtonosnih oboljenja od otrovnih biljaka (osim od gljiva) srazmjerno rijetki. Narod takve biljke redovito izbjegava, iako zna da neke od njih mogu biti i ljekovite. Zato, kad govorimo o otrovnim biljkama, ne mislimo samo na te izrazito otrovne biljke nego i na one koje općenito sadrže u sebi tvari što u većim dozama djeluju štetno, odnosno otrovno.
Takvih biljaka ima mnogo i među poznatim ljekovitim biljkama. To su, prije svega, sve biljke koje u čitavom svom tijelu, ili samo u pojedinim dijelovima, a i u njima često samo u određenim fazama razvoja, sadrže tvari kao što su npr. alkaloidi i glikozidi. Biljaka s alkaloidima, kao i onih s glikozidima, ima srazmjerno mnogo. Većina se tih biljaka koristi u medicini.
Posebna su skupina one otrovne biljke koje se ne upotrebljavaju ni u medicini, pa ih zato nismo ni uvrstili u ovaj prikaz. Toj skupini pripadaju npr. tisa (Taxus baccata L.) kukuta (Conium maculatum L.), neki žabnjaci (vrste iz roda Ranunculus), jedići (vrste iz roda Aconitum), kozlac (Arum maculatum L.) i brojne druge vrste.
Iako među gljivama ima mnogo otrovnih vrsta, ipak kao najotrovniju moramo spomenuti muharu (Amanita muscaria). To je vrlo lijepa gljiva klobučarka koja raste u vlažnim bjelogoričnim i crnogoričnim šumama. Ističe se crveno obojenim klobukom koji je posut bijelim krpicama kao bradavicama.
