Za dobivanje biljnog soka, koji sadrži i najviše aktivnih tvari (ako se priređuje brzo i oprezno), upotrebljavaju se svježi i sočni dijelovi biljke. Tako se, prije svega, upotrebljava sok od limuna. Jednostavnim tiještenjem priređuju se i sokovi drugih plodova, kao npr. naranče i srodnih vrsta južnog voća. Sokovi imaju ne samo ugodan osvježavajući okus već su i bogati vitaminima. Općenito se širi potrošnja voćnih sokova, no uglavnom, na žalost, u konzerviranom stanju, pri čemu je prirodni sastav sokova znatno promijenjen (već samim dodavanjem nekih konzervansa). Najbolje bi bilo priređivati sokove u kućanstvu i svježe ih uživati, jer neki od njih imaju ljekovita svojstva. Tako npr. sok od grožđa djeluje vrlo povoljno na srce, sok od kruške na izlučivanje mokraće, sok od jabuke općenito na probavu, živce i cjelokupnu izmjenu tvari, itd. Obiljem ljekovitog soka odlikuju se i mnoge vrste najobičnijeg povrća, kao npr. sok rajčice, krastavca, zelja, mrkve itd. Naročito je zdrav sok svježeg (ali i kiselog) zelja, pa zato nije dobar običaj nekih domaćica da zelje nakon rezanja tiješte i odlijevaju. Za sok od zelja je poznato da djeluje ljekovito na bolesti želuca (npr. hiperaciditet, pretjeranu količinu kiseline u želucu). Sok od krastavaca pomaže da se iz tijela ukloni mokraćna kiselina. Smanjenju suvišne kiseline u želucu pomaže i svježi sok od krumpira. Sok od cikle smanjuje povišen krvni tlak i djeluje ljekovito na giht. Ljekovitim se svojstvima odlikuju i sokovi od mrkve (naročito kod djece), češnjaka (protiv crva, arterioskleroze i kao fitoncid), hrena (kod nedostataka vitamina i za bolju probavu), celera (za izlučivanje mokraće i kao afrodizijak), rotkve (kod bubrežnih i jetrenih bolesti itd.).
I sokovi ljekovitih biljaka priređuju se tiještenjem i cijeđenjem. Najprije se očišćeni biljni dijelovi dobro isperu u vodi koja se mora mijenjati tako dugo dok ne ostane nakon ispiranja posve čista. Oprani biljni dijelovi ocijede se na situ ili na krpi i zatim usitne. Tu kašu treba zatim procijediti u voćnoj preši ili spravi kojih ima više vrsta. Protjerivati (pasirati) kašu kroz spravu za kosanje mesa nije dobro jer se u dodiru sa željezom sok mijenja. Sirov i redovito mutni sok može se, ako je potrebno, još i pročistiti procjeđivanjem kroz čistu lanenu krpu ili gazu. Biljni se sok lako kvari, pogotovu u otvorenoj posudi i na višoj temperaturi. Zato se može — ali i tada samo na kraće vrijeme — najbolje sačuvati u hladioniku na vrlo niskoj temperaturi. Sprema se u dobro zatvorenoj staklenoj posudi. Najbolje je već priređeni biljni sok što prije potrošiti, a zatim napraviti novi.
Narod osobito cijeni sok kao sredstvo za uklanjanje proljetne ili druge iscrpljenosti i slabosti. Takvo se djelovanje pripisuje u prvom redu prisutnosti većih količina vitamina. U proljeće narod vrlo često upotrebljava sok od maslačka, stolisnika, trpuca, jaglaca, rusomače, vodopije, koprive, pelina itd.
Bilje se može koristiti i u obliku praha, samo ili pomiješano s drugim ljekovitim tvarima. U tu se svrhu moraju dobro osušeni biljni dijelovi stući u avanu (mužaru) ili samljeti u mlincu za mljevenje začina. I praške treba uvijek priređivati u manjim količinama i uzimati ih samo u svježem stanju. Uzimaju se u vrlo malim količinama (najčešće na vršku noža), i to uvijek s vodom, mlijekom, juhom ili nekom drugom tekućinom. Inače se prašci vrlo mnogo koriste u proizvodnji lijekova (npr. melema). Zato se u ljekarnama (apotekama) i nalazi mnogo ljekovito bilje usitnjeno u prah. Upotrebom takva praha postižemo sličan učinak kao i upotrebom svježe biljke ili njezina dijela.
Čitave i najčešće neprerađene dijelove biljke narod stavlja izravno na razne vanjske ozljede. To su u prvom redu listovi, obično tek ubrani, a rjeđe kuhani. Za obloge se uzimaju i zgnječeni, usitnjeni dijelovi biljke, koji se kao hladna ili topla kaša stavljaju na ozlijeđena ili bolesna mjesta. Tako se za oblog vrlo često upotrebljava kaša od svježeg brašna gorušice, grčkog sjemena, krumpira, luka, lanenog sjemena itd. Bilje se često koristi i kao dodatak ljekovitim mastima, klistirima, kupkama i si. Mirišljive ljekovite biljke izravno se koriste i kao sredstvo za udisanje (inhaliranje) kod nekih bolesti dišnih putova.
Najviše ljekovitih tvari manje više lako se otapa u vodi, pogotovu uz povišenu toplinu. Zato se i otapanjem u vodi priređuje najviše ljekovitih pripravaka, pogotovu onih u kućanstvu. Razrijeđene i vodene otopine mogu se uzimati čak s manje opasnosti da će se dobiti prevelika količina lijeka koji se tada pretvara u otrov.
Zato razlikujemo jednostavne čajeve od čajnih smjesa ili miješanih čajeva. Potonje dobivamo tako da prema određenom propisu i omjeru dobro izmiješamo usitnjeno bilje u jednoličnu smjesu. Time dobivamo čajeve koji služe za liječenje određenih vrsta bolesti (kao npr. želuca, pluća). Tako se pravi čaj protiv prehlade, čaj za jače mokrenje itd.
Čajevi najviše služe za priređivanje razrijeđenih iscjedaka, i to najčešće pomiješani vrućom ili hladnom vodom. No čajevi mogu poslužiti (slično kao i u prah smljeveno bilje) i za dobivanje pravih iscjedaka, tj. onih iz kojih je uklonjeno otapalo. Takve tvari mogu poslužiti i za priređivanje najsloženijih ljekovitih pripravaka (sirupa, lijekova, tableta i si.). Iscjeđivanje čajeva, odnosno bilja, može se vršiti i s pomoću drugih otapala, kao npr. alkohola, rakije, vina i slično.
Najviše se čaj koristi za dobivanje ljekovitih napitaka, i to s pomoću vruće vode. To je i najjednostavniji postupak za priređivanje toplog napitka ili, kako to velimo, »čaja«, takozvanog običnog, ruskog i kineskog čaja, ili narodnog čaja, zatim kod lipovog, kamiličinog čaja itd. S pomoću vruće vode dobivamo ili uvarak (odvar, dekokt) ili oparak (infuz).
Pri priređivanju uvarka, usitnjeno ljekovito bilje stavljamo (jednu ili više čajnih malih žličica, već prema vrsti bilja i veličini posude) u čistu posudu i prelijemo hladnom vodom. Zatim stavimo da se kuha oko pola sata (ili petnaest minuta do jedan sat, već prema vrsti bilja. Dobro je prilikom kuhanja miješati. Nakon kuhanja vrući se iscjedak još i procijedi, a prema potrebi i filtrira. Tako se priređuje čaj od tvrdih dijelova biljki, npr. od korijena srčanika, rabarbare, an- gelike, srčenjaka, zatim od kore hrasta, vrbe, krkovine itd.
Kao uvarak priređuje se čaj koji služi za grgljanje (npr. korijen bijelog sljeza, kadulje itd.), za obloge (kamilica, kadulja, čičak itd.) i za ispiranje rana (kamilica, lan, kadulja, ružmarin itd.).
Oparak (naliv, infuz) je vodeni iscjedak koja se dobiva nalijevanjem vruće, kipuće vode na bilje. Pri tome se usitnjeno bilje u određenoj količini (obično jedna čajna žličica na šalicu vode) stavlja u posudu, prelije vrelom vodom i dobro poklopi. Može se staviti na vatru da se još malo prokuha (najviše 5 minuta), ako u bilju nema eteričnog ulja. Ako ga ima temperatura ne smije biti viša od 80° C. Opareno kipućom vodom, bilje ne smije stajati u posudi duže od 15 do 20 min, a zatim se iscrpina procijedi.
Taj se postupak primjenjuje kod čajeva od nježnijih biljnih dijelova, npr. od lista, cvijeta, nježnijih dijelova stabljike, kao i od bilja koje sadrži lako hlapljive tvari, odnosno tvari koje se razgrađuju dužim djelovanjem povišene topline. Oparak se najčešće priređuje od metvice, kamilice, matičnjaka, ružmarina, kadulje, timijana, cvijeta lavendule, zatim od korijena odoljena, od plodova borovnice, od plodova komorača itd. Istim se postupkom priređuju i iscjedak od korijena jaglaca, sapunike, kao i od svih sličnih bilja koje sadrže saponinske tvari.
Ima bilja od kojih se može dobiti sasvim valjani iscjedak i samo hladnom vodom. To u prvom redu vrijedi za bilje koje sadrže sluzi. U tu je svrhu najbolje ako usitnjeno bilje stavimo u bocu ili posudu koju zatim začepimo. Nakon stanovitog vremena (što ovisi o svojstvima bilja, a traje čak i dan dva.
Tekućina se procijedi i odmah upotrijebi jer se lako kvari. Bilje koje sadrži sluzi izlučuje tu sluz u hladnoj vodi već poslije nekoliko sati. Tako se najvredniji sastojci iscjeđuju iz korijena i lista bijelog sljeza, lista i cvijeta crnog sljeza, sjemenke lana, dunje itd. Tim se postupkom biljne tvari najmanje mijenjaju.
Postoji i kombinirani postupak: iscjeđivanje i hladnom i vrućom vodom, a primjenjuje se u slučajevima kada bilje sadrži tvari koje nisu sve jednako otporne prema toplini. Tada se bilje, odnosno mješavina bilja, prelije s nešto hladne vode i pusti da se neke tvari iscijede uz češće mućkanje. Nakon stanovitog vremena iscjedak se odlije. Iscijeđenom se bilju opet doda nešto hladne vode i stavi da se kuha oko pola sata. Još vruć uvarak ocijedi se, a kad se ohladi, pomiješa se s ranije dobivenim iscjetkom.
Tako se priređuju obično sokovi od kore krkovne, korijena rabarbare i iz ostalog bilja koje sadrži slične tvari. Kombinirani postupak naročito se preporučuje za priređivanje vodenog iscjetka iz mješavine bilja, kada uz bilje s teže topljivim tvarima ima i bilja koje sadrže sluzi, eterična ulja itd.
Pri priređivanju takvih ljekovitih sokova treba imati na umu da se oni veoma brzo kvare, pa ih zato treba priređivati neposredno prije upotrebe i u količinama koje se mogu u kratko vrijeme iskoristiti. Bilje koje sadrži smole i balzame ne iscjeđuje se vodom: ako se, naime, te tvari u vrućoj vodi i otope, u hladnoj se vodi ponovno izluče. Kod kuće nećemo naravno iscjeđivati ni otrovno bilje, kao ni bilje jačeg djelovanja. Njima se smijemo služiti samo ako ih priredi farmaceut, a prije toga ih propiše liječnik.
Običan vodeni iscjedak primjenjujemo vrlo često uz dodatak šećera ili meda. To naročito činimo kada uzimamo vrući čaj. U nekim se slučajevima šećer ili med duže ili kraće vrijeme kuhaju u vodenom iscjetku ili u biljnom soku, pri čemu se izgubi veća količina vode. Ako se tada doda veća količina šećera ili meda, dobivam tzv. sirupe. Narod najčešće priređuje sirupe od bilja sa sluzima. Upotrebljavaju se kao lijek protiv kašlja. Priređuju se od sljeza, podbijela, trpuca i si. Sirupima se mogu dodati i neka djelotvornija sredstva, ali takve sirupe možemo dobiti u ljekarnama.
Ima bilja iz kojih se aktivne tvari iscjeđuju alkoholom. U tu svrhu služimo se biljem usitnjenim u prah. Prelivene razrijeđenim alkoholom (obično alkoholom slabijim od 96 posto), spremaju se u dobro zatvorene (po mogućnosti obojene) staklenke. Umjesto čistog alkohola mogu se upotrijebiti i rakija, vino ili slična jača alkoholna pića. Tekućina se, uz češće mućkanje nakon nekoliko tjedana ocijedi, a po potrebi i filtrira. Tako se može priređivati iscjedak od pelina, lincure, rabarbare, veprine, odoljena itd. To su poznate tinkture koje se uzimaju u vrlo malim količinama (obično u kapljicama) s vodom ili na šećeru. Tinkture jakog djelovanja treba uvijek nabavljati u apotekama i ne uzimati ih bez liječničke upute. Preporučuje se da se i ostale tinkture nabavljaju u apoteci, gdje se jedino mogu pripremiti stručno i savjesno.
Kao vrlo razrijeđene tinkture mogu se koristiti i vrste mirišljive i gorke rakije koje se u nas priređuju tako da se običnoj rakiji dodaju razne ljekovite biljke. Takve rakije travarice mogu se priređivati i dodavanjem ljekovitih biljnih dijelova (koji obično sadrže eterična ulja) sirovinama iz kojih se dobiva rakija. Parnom se destilacijom miješaju s alkoholom hlapljive i mirišljive tvari. Napokon, neki biljni dijelovi (npr. bobe kod nekih borovnica, smreka i venja) mogu poslužiti i same kao sirovina za dobivanje ljekovitih rakija.
Posebnim postupkom, možemo dobiti i manje više čisti iscjedak, samu biljnu tvar (ekstrakt). U takvom se postupku služimo najčešće vrlo koncentriranim alkoholom, eterom ili vodom kao sredstvom za otapanja i ekstrakciju. Za to su potrebne posebne aparature kojima se služe samo velika poduzeća za proizvodnju kupovnih lijekova.
Pri priređivanju prikazanih ljekovitih pripravaka treba uvijek voditi računa o količini bilja koje uzimamo u obradu. Ako se radi o bilju koje općenito ne djeluje suviše jako, drastično, odnosno, koje ne sadrži u sebi nekih štetnih ili otrovnih tvari, tada ćemo se poslužiti načinom priređivanja običnih čajeva u kućanstvu. A tu se redovito uzima na jednu šalicu vode mala žlica usitnjenog bilja, odnosno, kod vrlo usitnjenih čajeva, onoliko koliko se zahvati vršcima prstiju. Tu se redovito radi o nekoliko (5 do 10 grama) osušenih biljnih dijelova. Samo se po sebi razumije da te količine mogu biti i manje kad se radi o bolesnom djetetu, ili veće ako lijek treba da posluži za mazanje. U kućanstvu se od izrazito otrovnih biljaka ne bi smjeli priređivati nikakvi ljekoviti pripravci, pa čak ni oni koji mogu poslužiti samo za vanjsku upotrebu.
Ne može se preporučiti korištenje koncentriranijih iscjedaka i tinktura jer se takvi pripravci smiju uzimati samo u vrlo malim količinama, što zavisi o vrsti bolesti i njezinom razvoju, o dobi i stanju bolesnika, te o mnogim drugim čimbenicima.
Za uspjeh liječenja vrlo su važni i načini vrijeme uzimanja priređenog lijeka. Teško je dati neke upute koje bi važile za sve. No na nešto se može upozoriti: ne valja nikada uzimati odjednom veće količine lijeka bez upute liječnika, iako u nekim slučajevima, kad je pacijent saznao vrstu svoje bolesti, može pomoći baš veća količina lijeka, uzeta odjednom. Mnogi prirodni lijekovi uspješniji su kad ih uzimamo ujutro i natašte. Naprotiv, lijekovi za spavanje, za umirenje, za jače znojenje, za ispražnjenje crijeva itd. najviše pomažu ako se uzimaju prije spavanja. Ljekoviti pripravci u obliku čaja najviše se uzimaju dok su još topli, neposredno nakon što su priređeni. Odstajali i podgrijani čaj gubi na djelotvornosti. Zato treba bolesniku priređivati svježi napitak. Najbolje je davati mu nezaslađeni ili sasvim malo zašećereni napitak, naravno ako bolesniku nije to štetno.
