Posljedica vrlo naglog porasta stanovništva širom svijeta jesu sve brojnija i veća naselja koja povezuju sve duže i brojnije saobraćajnice, a okružuju sve veće površine s potrebnim poljoprivrednim kulturama. Površine s netaknutom prirodom sve se više smanjuju. Dosadašnji izvori prehrane nisu dovoljni, pa ipak na obnavljanju zelenih površina i na održanju i uzgoju biljaka ra¬dio je čovjek dugo vremena samo u granicama svojih najnužnijih potreba. Zato je i bilanca između obnavljanja biljnog fonda i njegova iskorištavanja, odnosno uništavanja, vjekovima ostajala negativna. Nedostatak biljnih sirovina počeo se osjećati u svim krajevima svijeta. I što čovjek više spoznaje vrijednost biljaka, što u biljkama neprestano pronalazi nove sirovine, sve više dolazi do spoznaje da će svi ti izvori nekad vrlo bogatog biljnog svijeta jednog dana ipak presahnuti, ako racionalnije ne iskorištava biljne sirovine, ili ako ih pak ne obnavlja uzgojem. Iz tih sebičnih pobuda počeo je ne samo uzgajati korisne biljke nego i obnavljati i pametnije gospodariti čitavim površinama biljnog pokrova, biljnim zajednicama, prvenstveno šumama. Osim toga, čovjeku nije izmaklo iz vida da će naglo smanjenje površina s prirodnom vegetacijom imati i drugih, često puta i posrednih šteta ne samo za njegovo neposredno zdravlje nego i za čitavu njegovu prirodu, pa i daljnju sudbinu koja uveliko ovisi o biljkama i njihovim proizvodima.
Potreba za ozelenjivanjem naselja, za rekreacijom u prirodi, za uživanjem u netaknutim dijelovima prirode — sve to poticalo je čovjeka da poduzme neku akciju za zaštitu prirode. Samo iz tih pobuda prišao je intenzivnijem obnavljanju šuma, a s vremenom i zaštićivanju ugroženih biljaka i površina s prirodnim raslinstvom. Tek u novije vrijeme, i uglavnom iz znanstvenih pobuda, rodila se u kulturnom svijetu ideja da treba zaštititi prirodu iz nesebičnih razloga. Nastale su s vremenom i institucije kojima je osnovna zadaća da se bave zaštitom ugroženih i rijetkih biljaka i životinja. Osim već razvijenog režima u gospodarenju šumama, doneseni su i posebni zakoni koji reguliraju iskorištavanje biljaka i čitavih biljnih zajednica, u prvom redu šuma. Sada se zaštita biljnog svijeta provodi bilo zaštićivanjem čitavih područja s prirodnim biljnim zajednicama, bilo zaštićivanjem, potpunim ili djelomičnim, pojedinih biljnih vrsta. U prvom slučaju (nacionalni parkovi, rezervati) zaštićena je čitava priroda, određeni biotopi, na koje su više ili manje strogo vezane neke biljne i životinjske vrste. Prednost je takve zaštite u tome što se na većem prostoru u prirodnim i neizmijenjenim uvjetima mnoge vrijedne biljke nesmetano razvijaju i prirodno održavaju. U rezervatima i nacionalnim parkovima prednost u zaštiti ima šumsko drveće, koje je tu međusobno i s nižim raslinjem povezano u prirodne šume. Tako su kod nas posebno zaštićene sastojine Pančićeve omorike (Picea omorika — Pančić) u širem području rijeke Drine, zatim šume munjike (Pinus leucodermis Antoine) na nekoliko mjesta, isto tako i šume molike (Pinus peuce Gris.), šume smreke (Picea excelsa (Lam.) Link.), šume jele (Abies alba Mili. i drugih svojta), šume crnog bora (Pinus nigra Arnold), šume crnike (Quercus ilex L.) itd. Posredno su u tim šumama zaštićene i mnoge druge drvenaste i zeljaste biljke.
No pojedine su biljke, naročito one koje su iz bilo kojih razloga postale rijetke, još i posebno zaštićene. Neke su od tih zaštićenih biljaka već po samim svojim svojstvima vrlo rijetke. To su, prije svega, biljne vrste koje su rasprostranjene samo kod nas, vrlo često na veoma uskom području. Neke su od njih opet zaostale u našim krajevima iz ranijih geoloških perioda, te ih danas nalazimo još samo na nekoliko mjesta.
Među zaštićenim biljkama još je više takvih koje su, uslijed prekomjernog i neracionalnog iskorištavanja, postale već vrlo rijetke. To se odnosi i na neke ljekovite vrste, među kojima se nalazi i naša vrlo vrijedna ljekovita biljka srčanik (Gentiana symphyandra S. Murbeck). Sve su takve biljke zakonom o zaštiti prirode potpuno ili djelomično isključene iz svakog iskorištavanja. No ni zaštita, pa ni ona najstroža, neće moći sačuvati sve ugrožene biljke, već i zbog toga što su mnoge ugrožene i od same prirode. Zato se, uz zaštitu, mora voditi računa i o iznalaženju uvjeta za život takvih biljaka, i to ne samo u prirodi nego i u umjetnim uvjetima. Samo se uzgojem u većem broju primjeraka i na odabranim površinama mogu takve biljke s uspjehom sačuvati. Uzgojem se onda može kontrolirati i djelotvornost ljekovite biljke i sastav ljekovitih tvari u određenom razvojnom stadiju.
Usporedo s time bilo bi potrebno da se posebnim propisima regulira sabiranje ljekovitih biljaka, ukoliko ne želimo da neke takve biljke izumru. A to se može lako dogoditi jer se sabiranjem ljekovitih biljaka bave uglavnom neuki i neupućeni ljudi kojima je često stalo samo do zarade. Sabiranje bi se smjelo vršiti samo u određeno vrijeme i izmjenično, uvijek na drugim površinama. Osim toga, nije potrebno da se uvijek sabiru samo najbolji i najrazvijeniji primjerci, pogotovu ne u cijelosti (čitava biljka), što naročito važi kada se radi o višegodišnjim biljkama. Treba uvijek ostaviti neke razvijenije primjerke da ocvatu i bace sjeme, a kod višegodišnjih biljaka bar dio korijenja iz kojih će se opet razviti biljka.
